Dr. Franjo Tuđman

Prvi hrvatski predsjednik

S:\aahgz\aknjigeFT\slike\slike\fttuđman1.jpeg ft4

Rođen u Velikom Trgovišću 14. svibnja 1922. godine, pučku je školu pohađao u rodnom mjestu (1929. – 1933.) a u Zagrebu Državnu II. mušku građansku školu (1935–39) te Trgovačku akademiju Udruženja trgovaca (1939–41) uglavnom se uzdržavajući sam.

Franjo Tuđman se tijekom 2. svjetskog rata pridružio antifašističkom pokretu. Djeluje u Prvom i Drugom zagorskom partizanskom odredu, brigadi „Braća Radić“, 32. Diviziji te na kraju rata u 10. Korpusu. Početkom 1945. s činom majora premješten je u Vrhovni štab NOV i POJ u Beogradu. Završava tzv. partizansku gimnaziju. U tadašnjem Ministarstvu narodne obrane radi od ožujka 1945. godine. U Personalnoj upravi. Promaknut u pukovnika 1953. godine. Višu vojnu akademiju završava 1957. godine nakon čega je imenovan za zamjenika načelnika Prve uprave Generalštaba JNA, zatim za načelnika Drugog (studijskoga) odjela, Ujedno je i pomoćnik glavnog urednika Vojne enciklopedije. U čin general-majora promaknut je 1960. godine.

Svoje prvo značajno djelo, Rat protiv rata objavljuje 1957. godine. Djelo je opsežna studija o partizanskom ratovanju kroz povijest s naglaskom na jugoslavenskom partizanskom ratu. Ta je studija značajno učvrstila ugled Tuđmana kao vojnopovijesnoga znalca, a u sljedećim desetljećima naraštaji jugoslavenskih generala preuzimali su izvatke iz njegove knjige kao okosnicu za generalske ispite.

Godine 1961. Tuđman je svojom voljom napustio vojnu službu i seli s obitelji u Zagreb gdje osniva Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske (danas Hrvatski institut za povijest). Postaje njegov ravnatelj i tu dužnost obnaša do 1967. godine. Postavio je ambiciozan plan razvoja Instituta, okupio mnogobrojne suradnike, a 1963. pokrenuo i časopis Putovi revolucije, kojemu je bio glavni i odgovorni urednik (1963.–1967.). Od 1963. do 1967. godine izvanredni je profesor na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu (Fakultet političkih znanosti), gdje je predavao predmet Socijalistička revolucija i suvremena nacionalna povijest. Stupanj doktora povijesnih znanosti postigao je 1965. godine na Filozofskom fakultetu u Zadru obranivši doktorsku tezu Uzroci krize monarhističke Jugoslavije od ujedinjenja 1918. do sloma 1941. Premda nije sudjelovao u donošenju Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967., u sklopu posljedičnih smjena te je godine optužen za propuste u vođenju Instituta, na što je podnio ostavku i aktivirao mirovinu. Također je isključen iz SKH jer su njegova gledišta o novijoj nacionalnoj povijesti ocijenjena kao suprotna onima SK. Javnu djelatnost nastavio je u Matici iseljenika Hrvatske. Bio je član Izvršnog i Glavnog odbora od 1964. do 1968., predsjednik Komisije za Sjevernu Ameriku 1967. i 1968., a član Izvršnog i upravnog odbora Matice od 1970. godine. Bio je predsjednik Komisije za povijest od 1971. godine. Član Društva hrvatskih književnika postao je 1970. godine, a član Hrvatskog centra PEN-a 1987. godine.

Za vrijeme “Hrvatskoga proljeća” predavao je i pisao o nužnosti »izgradnje hrvatske državne suverenosti«, a uključio se i u raspravu o amandmanima na Ustav SRH. U siječnju 1972. godine je uhićen te u listopadu zbog »neprijateljske propagande« osuđen na dvije godine strogoga zatvora (kazna potom izvanredno ublažena na devet mjeseci), a oduzeti su mu čin i putovnica. Onemogućen u javnom djelovanju, nastavio je održavati veze s disidentima, crkvenim velikodostojnicima i emigrantima putujući u Austriju, Saveznu Republiku Njemačku i Švedsku.

Zbog izjava za inozemne medije u kojima je kritički govorio o hrvatskom položaju i ljudskim pravima u SFRJ te osuđujući preuveličavanje broja žrtava u NDH, u veljači 1981. ponovo je osuđen na trogodišnju zatvorsku kaznu s petogodišnjom zabranom javnoga nastupanja. Zbog bolesti izdržavao je kaznu od siječnja 1982. do veljače 1983. te od svibnja do kolovoza 1984. godine kada je uvjetno pušten na slobodu.

Bespuća povijesne zbiljnosti. Rasprava o povijesti i filozofiji zlosilja (Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1989.) Tuđmanovo je najpoznatije djelo. Knjiga je izazvala veliki interes razmatranjem uzroka i razmjera genocidnoga nasilja, osobito stvarnosti i mita o logoru Jasenovac, ali i kritičke rasprave, pa i optužbe za revizionizam i antisemitizam. Najznačajniji dio te opsežne knjige je pobijanje Jasenovačkoga mita kojega Tuđman smatra središnjim podjarivačkim mitologenom suvremene velikosrpske ideologije. (Knjiga je izašla u 5 hrvatskih izdanja do 1994. godine, a prevedena je na njemački (Irrwege der Geschichtswirklichkeit, Zagreb 1993.), prerađena za englesko izdanje pod nazivom Horrors of War. Historical Reality and Philosophy. New York 1996. te otisnuta i na drugim stranim jezicima uključujući i kinesko izdanje otisnuto u Pekingu 1998. godine.

Od 1987. godine, kada mu je vraćena oduzeta putovnica, Tuđman putuje po europskim zemljama te SAD-u i Kanadi, a potom i Europi uspostavljajući kontakte s hrvatskim iseljeništvom i gradeći veze koje će se pokazati presudnima u godinama koje su slijedile. Na jednom takvom putovanju upoznao je i Gojka Šuška s kojim je dijelio svjetonazorske stavove o potrebi osamostaljenja Hrvatske.

Njegova je politička platforma uključivala nekoliko jednostavnih, ali važnih sastavnica: odbacivanje komunističke i ustaško-fašističke ideologije kao nadnacionalnih totalitarnih programa koje je povijest pokopala i koje su razjedinjavale hrvatski narod, zatim oslonac na hrvatsko iseljeništvo, ali uz svijest da će se borba za suverenu Hrvatsku voditi u samoj zemlji te pokušati se dogovoriti sa Srbima kao najbrojnijim i najutjecajnijim narodom u Jugoslaviji, koji je činio i najbrojniju nacionalnu manjinu u Hrvatskoj. Važno je nastojati povezati Hrvatsku i BiH kao zemlje geopolitički, prostorno i ekonomski upućene jedna na drugu. Posebno snažno Tuđman se zauzimao za hrvatsku nacionalnu pomirbu i povezivanje domovine i dijaspore.

Uoči sloma komunizma, u lipnju 1989., osnovao je Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ) s idejom da se na programu državnog osamostaljenja Hrvatske uspostavi masovni nacionalni pokret koji bi okupio različite političke sastavnice i ideološke tradicije: od starčevićanskoga pravaškog nacionalizma,  radićevskoga  mirotvornog pokreta do hrvatske državotvorne ljevice.

Nakon pobjede Hrvatske demokratske zajednice na prvim demokratskim izborima, održanima u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata, u Saboru je 30. svibnja 1990. izabran za predsjednika Predsjedništva tada još Socijalističke Republike Hrvatske. Donošenjem Ustavnih amandmana od 25. srpnja 1990. kada se mijenjaju nazivi vezani za socijalističku prošlost dr. Franjo Tuđman postaje predsjednik Republike Hrvatske.

U narodu je uspostava istinske narodne hrvatske vlasti bila doživljena poput formiranja države pa se i 30. svibnja do 2000. godine slavio kao Dan državnosti.

Za predsjednika države izabran je u prvom krugu na izborima 2. kolovoza 1992. i 15. lipnja 1997. godine, a u više navrata i za predsjednika HDZ.

Franjo Tuđman je preminuo 10. prosinca 1999. godine, u 23.15 sati u Kliničkoj bolnici Dubrava, u Zagrebu, a pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj uz najviše državne počasti 13. prosinca 1999. godine.

S razoružanom Teritorijalnom obranom i nerazmjernim narodnosnim sastavom sigurnosno – obavještajnoga sustava, suočen s poremećenim odnosima na saveznoj razini, neprijateljskim držanjem Srbije, Crne Gore i glavnine JNA te posebno jačanjem Srpske demokratske stranke – koja se bojkotirajući hrvatske institucije pa i raspravu o manjinskim pravima zauzimala za punu suverenost srpskoga naroda, uključujući pravo na odcjepljenje (deklaracija Srpskoga nacionalnoga vijeća u srpnju, oružana pobuna u kolovozu, proglašenje Srpske autonomne oblasti Krajine u prosincu 1990.) – kao predsjednik i vrhovni zapovjednik Franjo Tuđman je najzaslužniji za uobličavanje i provedbu uspjele obrambene strategije.

Izbjegavanjem borbe sa srpskim pobunjenicima do ožujka 1991. građanstvu je, potom i osnaženim redarstvenim snagama, omogućeno pribavljanje lakoga oružja, a unatoč naznakama kako bi SAD i EZ poduprle održanje makar i autoritarno-centralističke Jugoslavije, JNA nije bio pružen dostatan povod za udar, čemu su pridonijeli i taktička popuštanja te zadržavanje hrvatskih predstavnika na saveznim dužnostima, na kojima su upozoravali na protuustavne postupke srpskoga bloka.

U doba raspada SFRJ vodio je politiku preustroja Federacije u savez suverenih država ili mirnoga razlaza njezinih članica, a istodobno poticao jačanje obrambene sposobnosti Hrvatske i oblikovanje Hrvatske vojske.

Rat je Franjo Tuđman, po ocjenama većine sudionika i promatrača, vodio briljantno. Otežući i sklapajući primirja, gradio je hrvatsku vojnu snagu i stvarao uvjete za veće vojne operacije, te konačno pokrenuo udar koji je slomio tzv.  Republiku Srpsku Krajinu. Franjo Tuđman je zarana shvatio da Hrvatska može krenuti u konačno oslobođenje svojih okupiranih teritorija tek kad ne bude nikakvih dilema o konačnom pobjedniku. Proslavljene operacije „Bljesak“ i „Oluja“ potvrdile su tu državničku mudrost.

Upravo je operacija „Oluja“, postala Tuđmanov vječni spomenik. Kada god se slavi obljetnica „Oluje“, kada se govori o oslobađajućim operacijama Hrvatske vojske, međunarodnom priznanju zemlje, korijenima hrvatske državnosti, Tuđmanovo ime je nezaobilazno.

    S:\agenerali\aknjigagenFINAL2018\slike\opće\ft20.6.97.1.jpg

Za razliku od onih koji su u sveopćoj euforiji na tenkovima namjeravali ući i u Vukovar, Franjo Tuđman je i tom prilikom uvidio da su vremena ratovanja prošla i da Hrvatska mora prihvatiti prijedlog međunarodne zajednice o mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja. Potpuna pobjeda njegove vizionarske politike bila je demonstrirana kad je „Vlak mira“ 8. lipnja 1997. godine stigao iz Zagreba u Vukovar. Bio je sastavljen od 21 vagona iz svih hrvatskih županija, a u njemu su bili najviši politički dužnosnici, crkveni velikodostojnici, članovi diplomatskog zbora, te brojni uglednici iz javnog, kulturnog, znanstvenog i gospodarskog života Hrvatske. On je označio povratak Hrvatske u Vukovar, u hrvatsko Podunavlje, na njene istočne granice. Tuđman je nazvao “Vlak mira” simbolom povratka prognanika i pružanja ruke onima, koji nisu okrvavili ruke. Obraćajući se okupljenom narodu, predsjednik Tuđman je pozvao na praštanje jer pobjednik, koji ne zna praštati sije klice novih zala, a hrvatski narod to ne želi niti je želio.

Svojim uspješnim vodstvom hrvatske unutarnje i vanjske politike te vojno-redarstvenih akcija i operacija tijekom Domovinskog rata dao je ključan povijesni doprinos suverenosti, samostalnosti i međunarodnom priznanju Republike Hrvatske. U hrvatskoj povijesti ne pripada mu samo simbolično mjesto prvoga predsjednika samostalne Hrvatske nego i jednog od istinski zaslužnih pojedinaca i velikana hrvatske povijesti.

Franjo Tuđman je bio član Društva hrvatskih književnika od 1970. godine, Hrvatskoga centra PEN od 1987. godine, suutemeljitelj Hrvatskoga društva političkih zatvorenika 1989. godine te redoviti član HAZU od prosinca 1992. godine.

Tuđmanova djelatnost bila je tema znanstvenih skupova u Hrvatskom institutu za povijest (2002. i 2009.) i na Sveučilištu u Zadru (2012.). Okrugle stolove posvetili su mu u Zagrebu Udruga za promicanje hrvatskog identiteta i prosperiteta (od 2001. do 2008., rasprave s okruglih stolova tiskane su u nekoliko zbornika) te Zaklada hrvatskoga državnog zavjeta s Hrvatskim memorijalno-dokumentacijskim centrom Domovinskog rata (2013.), a u Velikom Trgovišću od 2008. održava se stručno-znanstveni skup Dani dr. Franje Tuđmana – Hrvati kroz stoljeća (tiskano šest istoimenih zbornika 2008. do 2014).

Za javnost su u Velikom Trgovišću uređene obiteljska kuća i pučka škola koju je polazio.

Po njemu su među ostalim nazvani Hrvatsko vojno učilište u Zagrebu te još 9 ustanova, zagrebačka zračna luka, 3 mosta, pedesetak trgova, četrdesetak ulica, 7 šetnica, 6 parkova i 11 obala.

U RH i u BiH podignuti su mu mnogobrojni javni spomenici, među ostalim K. Bošnjaka, K. Hraste, S. Jančića, K. Kovačića, B. Silađina, Marije Ujević-Galetović i M. Vuce, poprsja i slike izradili su mu R. Labaš, M. Veža, N. Vrljić i dr. (izložba posvećenih mu djela održana je u više hrvatskih gradova 2007–08), a u kompoziciji Jadranke Fatur Proglašenje Ustava 22. XII. 1990 (1999. Hrvatski sabor) Franjo Tuđman zauzima središnje mjesto.

Dana 10. prosinca 2018. u Zagrebu mu je svečano otkriven spomenik koji je izradio Kuzma Kovačić.

S:\aahgz\aaahgzrokovnik19\fotke\str6.17\akt27.jpg

Tuđmanu u čast izdani su zlatnik i dva srebrnjaka Hrvatske narodne banke i Hrvatskoga novčarskoga zavoda (1997.) te dvije poštanske marke Hrvatske pošte (1999.).

Snimljeno je nekoliko dokumentarnih filmova samo o njemu, a znatna mu je pozornost data u nekim općenitim filmovima o devedesetim godinama.

Na internetu je stranica posvećena Franji Tuđmanu: www.tudjman.hr.

Odlukom Hrvatskog sabora dr. Franjo Tuđman je odlikovan Veleredom kralja Tomislava s lentom i Velikom Danicom, Veleredom kralja Petra Krešimira IV. s lentom i Danicom, Redom kneza Domagoja s ogrlicom, Redom Ante Starčevića, Redom Stjepana Radića, Redom Danice hrvatske sa likom Ruđera Boškovića, Redom hrvatskog trolista, Spomenicom domovinskog rata, Spomenicom domovinske zahvalnosti  te medaljama “Bljesak”, “Ljeto ’95”, “Oluja” i „Iznimni pothvat“. Nositelj je 9 ratnih i mirnodopskih odlikovanja SFRJ. Odlikovan je i s najvišim odlikovanjima Talijanske Republike, Čilea, Argentine, Grčke i Turske.

Družba »Braća Hrvatskoga Zmaja« je 1992. godine Franju Tuđmana imenovala zmajskim imenom „Zmaj od Hrvatske“.

DJELA[1]

Rat protiv rata. Partizanski rat u prošlosti i budućnosti, Zagreb 1957, 1970., Ljubljana 1964., Stvaranje socijalističke Jugoslavije, Zagreb 1960., Ljubljana 1961., Skopje 1962., Okupacija i revolucija, Zagreb 1963., Velike ideje i mali narodi, Zagreb 1969., Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi, München—Barcelona 1981., New York 1981., Lidingo, 1986., Zagreb 1990., Bespuća povijesne zbiljnosti. Rasprava o povijesti i filozofiji zlosilja, Zagreb 1989., Horrors of War. Historical Reality and Philosophy, New York 1996., Peking 1998., Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji 1918–1941, 1–2. Zagreb 1993., S vjerom u samostalnu Hrvatsku, Zagreb 1995., Usudbene povjestice, Zagreb 1995., Povijesna sudba naroda, Zagreb 1996., Bad Kissingen—Köln 1997., Sofija 1997.,; Prag 1997., Skopje 1998., Bratislava 2000., Hrvatska riječ svijetu, Zagreb 1999., Petrinjska 18. Zatvorski dnevnik iz 1972., Zagreb 2003., Govori i izlaganja 1998–1999., Zagreb 2007., Hrvatska – Europa – Europska unija, Zagreb 2009., Osobni dnevnik 1973–1989., 1–3, Zagreb 2011.

Franjo Tuđman kao vrhovni zapovjednik

ftgškk1S:\agenerali\aknjigagenFINAL2018\slike\opće\ftmimohod30.5.97.jpeg

Odlukama prvog hrvatskog predsjednika na planu stvaranja hrvatske vojske koje su u vrijeme donošenja bile često i osporavane presudno je utjecao na tijek zbivanja, a u krajnjoj konzekvenci i na uspješan rasplet. U doba početka raspada SFRJ te uspostave nove demokratski izabrane državne vlasti prvi hrvatski predsjednik vodio je i predlagao politiku preustroja Federacije u savez suverenih država ili ako to ne ide, politiku mirnog razlaza njezinih članica. Kako je istovremeno narastala i protuhrvatska histerija kod hrvatskih građana srpske nacionalnosti (instrumentaliziranih od strane Republike Srbije uz pomoć JNA s ciljem stvaranja tzv. velike Srbije) koja je na koncu rezultirala otvorenom pobunom, istodobno je poticao jačanje obrambene sposobnosti Hrvatske. Zbog zakonskih ograničenja prvo kroz jačanje policijskih snaga, a kasnije i kroz oblikovanje Hrvatske vojske.

Balansirajući između potrebe za pridržavanjem još uvijek važećih saveznih propisa, a na što je Hrvatska bila prinuđena jer je još uvijek bila dio SFRJ te pod prismotrom vanjskih čimbenika i sve jače izraženih težnji za samostalnošću, Franjo Tuđman je pripreme i konkretne poteze za suprotstavljanje agresiji, a kasnije i sam Domovinski rat po ocjenama većine objektivnih sudionika i promatrača i domaćih i vanjskih vodio odlično !  Sukladno realnom stanju odnosa snaga u raspadajućoj, ali još uvijek postojećoj državi te odnosa međunarodne zajednice koja je pokušavala pod svaku cijenu sačuvati Jugoslaviju kao i uvidu u stvarno stanje opremljenosti i osposobljenosti hrvatskih postrojbi ili točnije rečeno zametaka hrvatskih postrojbi, Franjo Tuđman je otezajući, pregovarajući i sklapajući primirja, kupovao potrebno vrijeme, gradio hrvatsku vojnu snagu i stvarao uvjete za veće vojne operacije.

Svjestan da se za bilo kakvo uozbiljenje planova o hrvatskoj samostalnosti JNA mora povući iz Hrvatske, a ulazak u otvoreni sukob s njom početkom 1991. godine bi vjerojatno bio ne samo vojni poraz nego i poraz cjelokupne zamišljene politike, nije bilo drugog izbora nego promišljeno i pomirbeno kupovati vrijeme u kojem će se JNA u svakom pogledu urušiti sama od sebe, ali i svima pokazati svoje pravo (prosrpsko) lice. U vrijeme desetodnevnog rata u Sloveniji (lipanj/srpanj 1991.) dio političkog i vojnog vodstva Hrvatske zagovarao je slanje hrvatskih snaga u pomoć Slovencima i napad hrvatskih snaga na sve vojne baze u Hrvatskoj.

Predsjednik Tuđman nije prihvatio izravnu konfrontaciju s JNA jer bi joj time pružio legitimitet za puni udar na Hrvatsku. Priznanje takvoj realnoj politici je i zapis tadašnjeg ministra obrane Jugoslavije Veljka Kadijevića: „Raznim povodima, Tuđman je u nekoliko navrata rekao kako su od njega tražili i predlagali mu da napadne JNA za vrijeme oružanog sukoba u Sloveniji i kako je on to odbio. Ja nisam ni jednom prilikom te njegove izjave komentarisao, ali sam smatrao i onda i sada, da bi za nas bilo bolje da nas je tada napao nego docnije, jer je bilo očigledno da do sukoba mora doći, a da vrijeme radi više protiv nas nego za nas, kao i da mi, … , u ovoj fazi sukoba moramo sačekati napad, a ne prvi napasti.“[2]

Zainteresirane čitatelje upućujemo na argumentiranu i detaljnu analizu hrvatskog Domovinskog rata i zamki koje je prvi hrvatski predsjednik uspio izbjeći, iz pera admirala Davora Domazeta-Loše.[3]

U svakom slučaju Tuđmanova strategija „korak po korak“ otklonila je opasnost izravnog vojnog udara[4], a takav oprezan i razborit pristup je na kraju završio sa snažnom, dobro opremljenom i odlično pripremljenom vojnom silom koja je 1995. godine učinkovito slomila srpsku paradržavu u Hrvatskoj, tzv. Republiku Srpsku Krajinu te stvorila preduvjete za završetak sukoba u BiH.

Ali i tada, u općoj javnoj euforiji nakon oslobođenja Knina, Franjo Tuđman je bio čvrsto na zemlji i uvidio da su vremena ratovanja prošla i da Hrvatska nema izbora nego prihvatiti prijedlog međunarodne zajednice o mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja što se 1998. godine i dogodilo.

S druge strane, neki su smatrali kako je Franjo Tuđman precijenio snagu JNA, odnosno da je još početkom 1991. godine trebalo agresivnije i na cijelom teritoriju Hrvatske blokirati i izravno napasti sve JNA objekte[5]. Jesu li oni zaista to mislili ili misle i jesu li oni svjesno ili nesvjesno radili za neke druge, a ne hrvatske interese, već je u stručnoj literaturi dijelom odgovoreno[6], a kako vrijeme ide ostaje prostora i za dodatne analize. Možda je i njima najbolji odgovor prethodni citat V.Kadijevića.

Bilješke:

  1. Preporučujemo podrobniji popis djela Franje Tuđmana na stranici www.tudjman.hr
  2. „Moje viđenje raspada, Vojska bez države“, Kadijević, Politika, Beograd 1993. str. 102
  3. „Hrvatski Domovinski rat 1991.-1995., strateški pogled“, Domazet-Lošo, Udruga HIP Zagreb & Matica Hrvatska ogranak Sinj, Zagreb 2010.
  4. Ibid., str. 140
  5. „Sjećanja vojnika“, Špegelj, Znanje, Zagreb 2001.; Rat u Hrvatskoj i BiH 1991-1995, Zbornik, Jesenski i Turk, Zagreb 1999.
  6. Knjiga „Hrvatski Domovinski rat 1991.-1995.“ Domazeta-Loše argumentirana je analiza tih “kritičara” pa je preporučujemo svima
hgz-site-adminDr. Franjo Tuđman