HUDA JAMA - strogo čuvana tajna

Huda jama Na poziv Hrvatskog nacionalnog sudišta i Hrvatskog domoljubnog stožera, članovi HGZ-a sudjelovali su u slovenskom mjestu Huda Jama (pokraj Laškog) u subotu 05. rujna 2015. godine na javnoj tribini HUDA JAMA – STROGO ČUVANA TAJNA.

Prema posebnome odobrenju slovenskih državnih vlasti, svi nazočni su mogli razgledati rudarsko okno Barbarin rov s preko 3 tisuće kostura, ljudi koji su prije 70 godina skončali život u ovom rudarskom oknu.

 

 

Tijekom obilaska mjesta zločina u samom rudarskom oknu kraj improvizirane kosturnice nazočni su se pomolili za duše pokojnika. Molitvu je predvodio biskup gospićko-senjski mons. dr. sc. Mile Bogović. Tijekom obilaska sa kronikom događanja upoznali su nazočne slovenski istraživač arhiva KNOJ-a i publicist Roman Leljak i rudarski inženjer iz vremena rada rudnika (rudnik je zatvoren 1992 godine) ing. Ivan Kenda. Po izlasku za žrtve ovog zlodjela zapaljene su svijeće i položeno je cvijeće.

Na tribini su izlagali slovenski istraživač arhiva Roman Leljak, biskup mons. dr. sc. Mile Bogović, povjesničar prof. dr. sc. Josip Jurčević, dr Zdravko Tomac te povjesničar mr. sc. Ivan Kozlica. Moderator tribine bio je dipl. iur. Zdravko Vladanović, koji je ujedno bio organizator i voditelj puta. Ovom prilikom se zahvaljujemo gospodinu Zdravku Vladanoviću na pozivu i uspješnoj organizaciji. 

Ovaj zločin učinile su represivne komunističke vlasti u zadnjem tijednu svibnja 1945. godine, a nakon službenog završetka Drugoga svjetskog rata. Tijela 778 ekshumiranih žrtava iz Hude jame trebala bi biti pokopana u zajedničku grobnicu u Macelju. Prema procjenama slovenskih stručnjaka još se nalazi oko 2.500 tijela žrtava u dijelu vertikalne jame, koja još uvijek nije istražena do dna.

  

Iz povijesti Hude jame

(izvor i fotografije: Marko Štrovs, slovenski pravnik i političar, rođ. 1950. u Trbovlju) 

Mjesto Huda Jama sa istoimenim spletom ugljenokopa se nalazi u kraju bogatom danas zatvorenim rudnicima uglja koji su radili od kraja 19 st. do kraja 20. stoljeća, između rijeka Save i Savinje. Od većih mjesta u ovom području se nalaz Celje, Laško, Zidani Most i Trbovlje. U zadnjim danima mjeseca svibnja 1945. godine na ovom području se našlo preko 100 tisuća vojnika poražene slovenske, hrvatske, njemačke i srpske vojske te velik broj civila koji su pred Jugoslavenskom vojskom i komunističkim uređenjem željeli preći u Austriju te se predati snagama zapadnih saveznika. Engleske snage su također u Jugoslaviju vratile i predale Jugoslavenskoj vojsci preko 30 tisuća vojnika koji su se uspjeli probiti u Austriju. 

Tadašnje rukovodstvo Jugoslavije na čelu sa Josipom Brozom, koje je u to vrijeme boravilo u Mariboru, donijelo je odluku o smaknuću njemačke vojske, SS jedinica, te ostalih protukomunističkih naoružanih vojnih snaga sa područja stare Jugoslavije. Ovom odlukom zahvaćeni su također civili slovenske, hrvatske i srpske pripadnosti te njemačke, talijanske, mađarske i drugih manjina.  Ova masovna ubojstava su izvršavali pripadnici OZN-e (Odelenje za zaštitu naroda - osnovano je 13. svibnja 1944. godine) i KNOJ-a (Korpus narodne odbrane Jugoslavije - osnovan 15. kolovoza 1944. godine). Zbog velikog broja ubijenih i želje da se nikada ne pronađu njihova grobišta korištene su kraške jame, rudarske jame, protu tenkovski rovovi, topovski jarci te razni zakloni i rovovi. 

Ugljenokop Huda jama sastojao se je od nekoliko rudarskih okana, među njima je bilo rudarsko okno Sv. Barbara koji je napušteno 1942. godine zbog uništenja tijekom napada partizanske grupe i nedostatke rude koja bi opravdala obnovu. Ugljenokop Huda jama nastavio je radom poslije rata te je konačno zatvoren i prestao sa radom 1992. godine, kada ga preuzima Pivovara Laško zbog značajnih izvora i količina kvalitetne pitke vode.

Sa sigurnošću se može potvrditi (zbog iskaza živih svjedoka) kako su krajem mjeseca svibnja 1945. godine u rudarsko okno prvo dovedeni hrvatski zarobljenici iz Savinjske doline između Rimskih Toplica i Celja. Kasnije su ovdje dovađani zarobljenici (većinom slovenski civili pod optužbom suradnika okupatora) iz sabirnog logora Teharje kraj Celja. Za ovo područje je bila zadužena OZN-a, pod zapovjedništvom Konrada Peveca - Zdenka, koji je prije rata bio nadzornik u rudniku Huda jama te su mu bili vrlo dobro poznati okolni rudnici i napuštene jame. U egzekuciji su sudjelovali pripadnici  iz 1. bataljona 3. brigade KNOJ-a većinom iz Zasavja koji su vrlo dobro poznali ovaj rudarski kraj. Interesantno je, kako su tog istog Konrada Peveca - Zdenka oblasne vlasti nekoliko godina po završetku rata postavili za direktora tih rudnika sa sjedištem uprave u Laškom. 

Cijelo vrijeme, do osamostaljenja Slovenije, nije se javno smjelo  govoriti o tim događajima iako je okolno stanovništvo, koje je mahom radilo u rudniku, znalo kako su ovdje izvršena masovna pogubljenja nakon službenog završetka rata. Na poticaj pojedinaca, udruga i nekih političkih stranaka „desne“ orijentacije osnovana je Komisija za vojna groblja i masovna grobišta, ali se je tek u proljeće 2008. godine krenulo sa prvim ispitivanjima, zbog dotadašnjih birokratskih zapreka.

Osnovane komisije su ulazile u rudarsko okno Sv. Barbara te dolazile do betonskog zida na udaljenosti od oko 370 m od ulaza koji je skrivao mjesto stratišta, ali nikako nisu mogle ishoditi dozvolu za probijanje betonskog zida od nadležnih institucija. Prva dozvola za probijanje zida dobivena je od uprave Pivovare Laško pod izlikom održavanja vježbe spašavanja u rudaskom oknu. 

Prvo probijanje prvog zida učinjeno je 24. srpnja 2008. godine. Veliko iznenađenje je bio pronađen ogroman nasip jalovine (ostaci iskapanog materijala) kojem se nije nazirao kraj. Za daljnje iskapanje po svim pravilnicima zaštite na radu u rudnicima trebalo je angažirati specijalizirano poduzeće za nastavak radova te su u tu svrhu osigurana sredstva od nadležnog Ministarstva za rad, obitelj i socijalne poslove u iznosu od 37.000 EUR. Ova sredstva su iskorištena za iskop jalovine u dužini 100-tinjak metara i probijanje tri poprečna ciglena zida (ukupno oko 150 metara dužine). Iz ovih sredstava je trebalo financirati i rudarsku infrastrukturu za izvođenje daljnjih radova. Kada su bila potrošena odobrena sredstva izvođač radova je prekinuo poslove. Nadležno ministarstvo nije željelo raspisati novi natječaj za nastavak radova pod izgovorom da u ministarstvu više nema sredstava za takvu vrstu radova i takvu namjenu. Procijenjena sredstva za nastavak radova su iznosila 130.000 EUR-a. Ministarstvo financija je odobrilo dodatnih 130.000 EUR-a, ali tadašnja ministarka na čelu nadležnog ministarstva nije željela preuzeti odobrena sredstva. Iz tog razloga sredstva su prebačena na  Ministarstvo kulture gdje su sredstva prebačena Muzeju za noviju povijest kojem je ravnatelj Jože Dežman (inače predsjednik Komisije za skrivena grobišta). Gospodin Jože Dežman usmjerio je  sredstva predračunski za plaćanje nastavka radova koje je odobrio i potpisao u ime uprave pivovare Laško rudarski inženjer Ivan Kenda.  

U nastavku radova bilo je potrebno osigurati dijelove rudnika od zasipavanja koji su se kroz godine sami urušavali, te sustav pregradnih zidova od cigle debljine 30-ak cm, armiranog betona rudarskim tračnicama debljine oko 100 cm, ilovače i drvenih pregrada. Ilovača je korištena kao neka vrsta nepropusnog „čepa“ kako se ne bi iz jame širio užasan smrad kada je ugljenokop poslije završetka II. svjetskog rata nastavio sa radom. Ovim radovima je probijeno je dodatno oko 100 metara starog rudarskog hodnika. 

Ovakva količina prepreka te učinjeni radovi od tadašnje uprave rudnika (koji nisu uobičajeni u rudarskoj tehnologiji) se nije mogla učiniti u kratkom vremenu, odmah po izvršenju zločina. To upućuje na nakanu uprave rudnika da se ovo stratište izolira te onemogući pristup u budućnosti. Za izradu ovih prepreka znali su i sami tadašnji radnici u rudniku, ali nitko od danas živućih bivših radnika rudnika iz okolice ne želi o tome govoriti nit svjedočiti.

10-ak metara prije zadnje ciglene prepreke u nasutoj jalovini pronađen je kostur muške osobe koja je uspjela pokopati kanal ispod zida kojeg su krvnici zazidali i otišli te prokopati kanal do međuprostora stropa i nasute jalovine te probiti se desetak metara prema izlazu gdje je od stresa, gladi i žeđi umro.

Po probijanju zadnjeg ciglenog zida, radovi su morali biti zaustavljeni, jer je u rovu zabilježena visoka koncentracija ugljičnog dioksida. Bilo je potrebno oko tjedan dana kako bi se prostor izventilirao i doveo svježi vanjski zrak putem puhala i sistema gumiranih fleksibilnih cjevovoda.

Nastavak radova bio je 3. ožujka 2009. godine. Sada su se rudari našli u starom rovu bez prepreka. na podu su bile samo željezničke tračnice rudničkih vagoneta, ali bez drvenih pragova koji su istrunuli. U stari rudarski kanal stupila je ljudska noga nakon skoro punih 64 godine. Nakon nekih 10-ak metara cijeli pod je bio prekriven cipelama. Tu su uz zidove otkrivena i dva ljudska kostura. 

Nakon 20-ak metara se nalazi okomiti rov (jama) dubine od nekoliko metara za kojeg se je znalo da postoji. Ova jama je služila za spajanje gornje i donje galerije. Ova jama je po starim dostupnim rudarskim nacrtima dubine 48 metara a promjera između 6 i 7 metara. Prema postojećim nacrtima jama nije 100% okomita već blago kosa. Ispravnost ovog nacrta su pokazala naknadna istraživanja. Tijekom dugih godina dno i bočni dio jame je bio zatrpan sitnim kamenjem, te je bilo moguće nastaviti daljnje prolaz i istraživanje. Na udaljenosti od 30 metara baterijska svijetla su otkrila bijelu masu. Bila je to šokantna istina, kako se radi o mumificiranim ljudskim tijelima. Do mumificiranja je došlo zbog nedostatka kisika i specifične rudarske mikroklime. Tijela su bila tako dobro sačuvana da se je na glavi mogao vidjeti obraz te izraz lica.

Po ovom otkriću je obaviještena policija, koja je blokirala daljini ulaz u rudarsko okno. 12. ožujka 2009. godine na mjesto je izišla ekipa kriminalista, forenzičara i istražni sudac. 13: ožujka 2009. godine ispitivanje trupala započela je ekipa sudske medicine. Svako tijelo je pažljivo odvojeno iz hrpe i izneseno u improvizirani laboratorij na ulazu u rudarsko okno gdje je određen spol, starost te posebna svojstva i uzrok smrti svake žrtve.

Na tlu iza jame otkriveno je 432 trupla za koje je ustanovljeno da su muškog spola. Na početku hrpe su bili starosne dobi između 40 i 50 godina, a dalje odostraga su uglavnom bile mlađe osobe. Kao uzrok smrti su navedene prostrjelne pištoljske rane glave, udarci tupim predmetima u glavu (vjerojatno rudarski čekići).  Sve žrtve su bile gole i jedino su imali cipele na nogama. To ukazuje kako su se zatvorenici morali skinuti na ulazu u rudarsko okno te su imali na nogama samo cipele kako bi što prije došli do stratišta udaljenog nekih 500 metara od ulaza. Žrtve su morale kleknuti na mjestu smrti i pognuti glavu kako bi bili ustrijeljeni u potiljak. Također su se žrtve morale penjati na već mrtve, jer je pronađeno nekoliko nivoa kostura u hrpi. Dvadeset osoba je pružalo vjerojatno otpor, pa su ubijani su udarcima tupog predmeta po tijelu i glavi.       

Svako tijelo je položeno u plastične posude ili plastične vreće (ovisno o stanju trupla) te su odložena u zasebni dio rudničkog rova u kojem je improvizirana kosturnica. Ispitivanja sudske medicine su trajala do 15. travnja 2009. godine.

Istraživanje je nastavljeno u otkrivenoj okomitoj jami. Odstranjen je sitni kameni materijal koji je s vremenom napunio dio jame te su na dubini od 8 metara otkriveni novi posmrtni ostaci žrtava. Ukupno je do sada izvađeno 5 dubinskih metara trupala. Stručnjaci sudske medicine izbrojali su 346 žrtava. Ovdje su žrtve bile bez prostrijelih rana, što dokazuje da su žrtve bile bacane žive u jamu. Ovdje je po nekoliko žrtava međusobno bilo vezano za ruke telefonskom žicom te su bile ugurane u jamu. Među ovim žrtvama je pronađeno 36 ženskih osoba, od kojih je većina bila mlađe životne dobi na što ukazuju i pronađene bujne ženske pletenice. Pronađeno je i stopalo duljine 14 cm.

Ovi dokazi upućuju da je s obzirom na poznatu dubinu jame iz postojećih starih rudarskih nacrta te pronađeni broj kostura u jamu bačeno i u rudniku umoreno približno 3 tisuće osoba. Među njima je za očekivati oko 10% ženskih osoba i određeni broj djece.

Slovenski državni tužitelj 09. srpnja 2009. godine obavijestio je nadležno Ministarstvo rada, obitelji i socijalnih poslova kako je ustanovio izvršenje krivičnog dijela te da je prema zakonu potrebno urediti vojno groblje i izvršiti dostojan ukop posmrtnih ostataka pronađenih žrtava. Međutim i danas posmrtni ostaci leže u plastičnim kutijama i najlonskim vrećama u improviziranoj kosturnici, približno udaljeni 300 metara od mjesta svoje smrti i izvršenog zločina.