IN MEMORIAM

Dr. FRANJO TUĐMAN (10. prosinca 1999. - 10. prosinca 2017.)

Dr. Franjo Tuđman, utemeljitelj moderne hrvatske države i Hrvatske demokratske zajednice, najveći je državnik kojeg je hrvatski narod imao u svojoj slavnoj i vihornoj nacionalnoj povijesti.

Pod njegovim vodstvom i u zajedništvu Hrvata iz Domovine, BiH i iseljeništva, ostvarili smo stoljećima sanjanu slobodu. Pod njegovim vodstvom, Republika Hrvatska međunarodno je priznata, obranjena i oslobođena.

Samostalna, neovisna i demokratska Hrvatska njegov je trajni spomenik - zbog čega ga se prisjećamo s neizmjernom zahvalnošću i ponosom.

  foto  www.tudjman.hr

“Uvijek i sve za Hrvatsku, a našu jedinu i vječnu Hrvatsku ni za što”,  bila je misao vodilja i životni put utemeljitelja suverene hrvatske države, dr. Franje Tuđmana.

Danas se navršava 18 godina od smrti prvoga hrvatskog predsjednika pod čijim je vodstvom Hrvatska izborila svoju slobodu i neovisnost. Osim što je bio prvi hrvatski predsjednik, Franjo Tuđman bio je i veliki govornik. Ne može se poreći da je prvi predsjednik Republike Hrvatske bio velika karizmatska ličnost: okupljao je mase, utjecao na njih,  a ljudi su u njemu vidjeli svoga zaštitnika.

Uz osamnaestu obljetnicu smrti prvoga hrvatskoga predsjednika dr. Franje Tuđmana

I ova je obljetnica prigoda da se podsjetimo zašto je dr. Franjo Tuđman 1989. mogao utemeljiti najveću i najjaču hrvatsku stranku, te zašto je na programu HDZ-a mogao postati prvim predsjednikom Republike Hrvatske,  te zašto je svojom politikom uspio osigurati međunarodno priznanje Hrvatske i pobjedu u Domovinskome ratu, u kojem je Hrvatska bila žrtva agresije JNA i velikosrpske politike.

Odgovor na niz tih zašto, po mojem mišljenju, treba tražiti u činjenici da je dr. Franjo Tuđman bio povjesničar koji se cijeli život bavio poviješću hrvatskoga naroda, odnosno sudbinom bez-državnih naroda u suvremenom svijetu. U knjizi Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi (1980.) prikazao je svoju filozofiju povijesti, koju je sažeo u spoznaji:

o   Svijet se stalno integrira a nacionalno individualizira

To dokazuju već temeljne povijesne činjenice: U Europi nakon 1871 bilo je tek 14 država; pred Prvi svjetski rat – 20 država; nakon Prvog svjetskog rata – 26 država; nakon Drugog svjetskog rata – 33 države; nakon raspada  Varšavskoga pakta i komunističkoga sustava 1990-ih – nastaje 15 novih država; Europu danas čine 44 države.

Dva su bitna   poučka u filozofiji povijesti dr. Franje Tuđmana: 

o   prvo, bez-državni narodi mogu doći do svoje države kada dolazi do tektonskih poremećaja u međunarodnim poretku i odnosima;

o   drugo, priznanje nove države ovisi samo 50% o naporima i htjenjima bez-državnog naroda, a 50% od spremnosti međunarodne zajednice da novu članicu uključi u međunarodni poredak. 

Nakon vojne intervencije SSSR u Čehoslovačku 1968.,  povjesničar dr.  Franjo Tuđman iste je godine u Forumu  pisao da je sigurnost i budućnost malih  europskih naroda  u savezu suverenih europskih država. Ali da je pretpostavka ujedinjenja Europe, ujedinjenje Istočne i Zapadne Njemačke, DDR-a i BRD-a.

Ø Što je u to vrijeme bilo ravno znanstvenoj fantastici.

Pad Berlinskoga zida 1989. stubokom mijenja političku kartu Europe, a filozofija povijesti povjesničara dr. Franje Tuđmana dobiva svoju potvrdu u zbivanjima što slijede:

Ø Njemačka se ujedinjuje u manje od godinu dana nakon pada Berlinskoga zida

Ø 15 zemalja proglašava svoju nezavisnost i postaju članice UN

o   Raspad totalitarnoga komunističkoga režima u kratkom su vremenu iskoristili brojni europski bezdržavni narodi i proglasili neovisnost: Litva već u ožujku 1990., Gruzija u svibnju 1991., Hrvatska i Slovenija u lipnju 1991., Estonija, Latvija, Ukrajina, Bjelorusija, Moldova, Azerbajdžan u kolovozu 1991., Armenija i Makedonija u rujnu 1991., a Češka i Slovačka mirno su se rastale 1. siječnja 1993.

Te je procese shvatio i prihvatio SSSR i transformirao se u u Zajednicu nezavisnih država dvije godine nakon pada Berlinskoga zida, 8. prosinca 1991.   

Te povijesne i političke procese nisu shvatili i razumjeli SKJ, JNA i  velikosrpska politika, te su silom htjeli zadržati SFRJ, odnosno transformirati je u Veliku Srbiju. Unatoč tome Jugoslavija se raspala,    a     velikosrpska politika - nakon međunarodnoga priznanja Hrvatske i Slovenije - ratom je  nastojala ostvariti svoje ciljeve u BiH.

Međunarodna zajednica bila je svjesna da se budućnost tronacionalne BiH može osigurati samo na ravnopravnosti njezinih naroda. Svaki je od tri europska mirovna plana sadržavao te odrednice: Cuttileirov, Vance-Owenom, Owen-Stoltenbergov mirovni plan. Kantoni, provincije i republike bili su u tim planovima definirani kao nacionalne jedinice s pretežitom većinom jednoga od tri konstitutivna naroda.

Hrvati u BiH bili su jedini koji su odmah prihvaćali sve međunarodne mirovne planove, budući da su im garantirali suverenosti i konstitutivnost. Srbi su od početka tražili pripajanje Jugoslaviji, odnosno, priznanje njihove Republike. Muslimani/Bošnjaci nikada nisu pristali na federalni a još manje konfederalni ustroj BiH, već su zagovarali unitarnu BiH - negirajući i Hrvatima i Srbima pravo na suverenost u vlastitoj državi.

Hrvatska je službena politika od 1991. bila dosljedna prema budućnosti BiH:

Problem Bosne i Hercegovine je ogledalo svih problema koji su se pojavili u bivšoj Jugoslaviji. Najhitniji i najkraći sažetak je slijedeći: ako se bivša Jugoslavija nije mogla održati osim na temelju konfederalnog ustrojstva zajednice njenih ravnopravnih nacionalnih država, tada se Bosna i Hercegovina, zbog postojanja jednakih problema na suženom prostoru, može održati samo u obliku federacije ili konfederacije triju konstitutivnih, ravnopravnih i suverenih naroda.

Danas, nakon 28 godina od pada Berlinskoga zida, nakon 26 godina od nastanka 15 novih država, te priznanja neovisnosti Crne Gore (2006.) i Kosova (2008.), još uvijek neki međunarodni čimbenici nisu u stanju shvatiti i razumjeti što je glavni problem BiH, te priznati koji su akteri i koje su nacionalne politike zagovarale opstanak a koje su nacionalne politike išli za njezinom teritorijalnom podjelom.

Formula opstanka BiH vrlo je jasna i jednostavna. Bez Hrvata kao suverenog i ravnopravnoga naroda u BiH - nema  Bosne  i Hercegovine. Bez Hrvata koji će sami birati svoje predstavnike i u Federaciji i u Republici, koji će biti politički subjekt ravnopravan s druga dva naroda – nema Bosne i Hercegovine. Bez Hrvata koji će imati  svoju javnu televiziju na hrvatskome jeziku i druge kulturne i političke institucije – nema Bosne i Hercegovine.

Jesu li Hrvati u BiH ravnopravni ili ne – mjerodavnu ocjenu mogu dati samo Hrvati u BiH:  u njihovo ime ne mogu govoriti ni Bošnjaci ni Srbi.

Pretpostavka je uspostave ustavne ravnopravnosti triju naroda – poništiti sve one preinake Washingtonskih i Daytonskih sporazuma što su ih visoki predstavnici UN-a nametnuli na štetu Hrvata i njihova ustavno-pravnoga položaja u BiH.

Hrvatska pak službena politika, kao svjedok i potpisnica Washingtonskih i Daytonskih sporazuma, mora preuzeti odgovornost za svoje obveze. Mora uspostaviti posebne odnose s Federacijom i Republikom BiH, na što je obvezuju Washingtonski i Daytonski  sporazumi, kako bi jamčila sigurnost Hrvatima u BiH, te kako bi  kao članica NATO-a i EU bila aktivni sudionik regionalne sigurnosti na jugoistoku Europe.

A to će onda biti u duhu političkoga nasljeđa prvoga hrvatskoga predsjednika dr. Franje  Tuđmana i njegove filozofije povijesti, koja se temeljila na uvjerenju da je sloboda prva i temeljna vrijednost kako za opstanak Hrvata i hrvatskoga naroda  tako i svakog naroda i čovjeka. 

O njegovu poimanju slobode akademik Jelčić:

Za dr. Franju Tuđmana sloboda je univerzalna vrijednost koja “u praktičnoj realizaciji ima barem tri razine, što se međusobno uvjetuju, prožimlju i sjedinjuju: sloboda države, sloboda društva (a to prije svega znači i slobodu naroda) i sloboda čovjeka. Te tri razine čine jedinstvo, ali tako da jedne bez druge nema. Nema slobodne države bez slobodna naroda ni slobodna naroda bez slobodnih ljudi. Kao ni, obratno, nema slobodnog čovjeka u neslobodnom narodu ni slobodna naroda u neslobodnoj državi”.

Zato što je vjerovao u te vrijednosti, zato što je znao predvidjeti povijesna zbivanja, zato što je imao znanja, hrabrosti, strasti i odlučnosti kako svoj narod učiniti slobodnim – povjesničar dr. Franjo Tuđman ostat će u trajnom sjećanju hrvatskoga naroda kao državnik koji je jedan od najzaslužnijih za stvaranje hrvatske države i hrvatske slobode.

 prof. dr. sc.Miroslav Tuđman

 Zagreb, 9. prosinca 2017.

 

 

Na ovom linku su neki od njegovih najpoznatijih govora: http://www.dnevno.hr/domovina/video-najpoznatiji-govori-prvog-hrvatskog-predsjednika-dr-franje-tudmana-1103512/

www.tudjman.hr