U prilogu Obzor Večernjeg lista u subotu 23. travnja 2022. objavljen je razgovor novinarke Renate Rašović s predsjednikom Hrvatskog generalskog zbora Marinkom Krešićem. Prenosimo ga u cjelosti:

Izdajice i jude, epiteti su to kojima dio veteranske i političke javnosti “časti” potpisnike zahtjeva za pomilovanje bivših obavještajaca, danas vremešnih osuđenika Josipa Perkovića i Zdravka Mustača. Nevjericu zbog potpore koju su im iskazali ugledni umirovljeni generali predvođeni Antom Gotovinom nadmašilo je tek naprasno povlačenje potpisa dvojice istaknutih generala. Jedan od njih je general Marinko Krešić čija je suglasnost imala dodatnu težinu, s obzirom na funkciju predsjednika Hrvatskog generalskog zbora koju odnedavno obnaša. Osim o poprilično eksplozivnoj potpori dvojici bivših dužnosnika jugoslavenskih tajnih službi, kasnije i brigadira HVa, te o iznenadnom obratu i povlačenju potpisa, u razgovoru za Večernji list Krešić govori i o utjecaju politike na branitelje, postrojbi HOS-a, prosvjedu u Savskoj, ruskoj invaziji na Ukrajinu te o smjeru u kojem će voditi tu udrugu visokih časnika iz Domovinskog rata.

Kako je uopće došlo do inicijative za pomilovanje Perkovića i Mustača?

Tko ju je inicirao, nisam bio upućen. Kontaktirali su sa mnom telefonski jer sam nakon obilježavanja 30 godina HVO-a ostao na jugu pa sam, imajući povjerenja u ratne generale, dao suglasnost na dotično pismo. Naknadno sam iz medija doznao da je inicijativa potekla od odvjetnika Ante Nobila.

Kao ključni argument te inicijative navode se zasluge Perkovića i Mustača u Domovinskom ratu. Prema vašim saznanjima, čime su pridonijeli stvaranju neovisne Hrvatske?

Republika Hrvatska stvarana je u najtežim mogućim okolnostima. Uveden nam je embargo na uvoz naoružanja i vojne opreme, prije toga smo bili razoružani, napušteni od svijeta i prepušteni na milost i nemilost vojnoj sili za koju su neki smatrali da je tad po snazi bila treća u Europi. Aktivnosti u pripremama za rat, naoružavanje i poteze vezane za stvaranje države u tom vremenu, moguće je usporediti sa santom leda. Zamislite santu leda, samo je manjim dijelom vidljiva, a najvećim je dijelom nevidljiva. Upravo u tom javnosti nevidljivom dijelu, uz zasluge mnogih nalaze se i njihove zasluge. Zasluge za naoružavanje Hrvatske, borba protiv srpskih i saveznih obavještajnih službi, prije svega onih JNA. Znate, obavještajne informacije su i u miru važne za donošenje odluka, a u ratu su još važnije. Činjenica je da su oni u toj sferi bili uspješni, o čemu su govorili i predsjednik Tuđman, ali i ratni ministar obrane Gojko Šušak. Ovom prigodom ne ulazim u ono što su Perković i Mustač radili u bivšem sustavu. Nikad nisam bio dio toga da bih imao pouzdane informacije, osim onoga što sam čitao u medijima. Ako su radili bilo što protivno zakonu, neka za to i odgovaraju. Govorim o onome što je meni poznato, a što su dobro činili u stvaranju i obrani Republike Hrvatske. To im, kao i svima drugima, treba priznati.

Kakvu je ulogu u toj inicijativi imao predsjednik Zoran Milanović, koji se svojedobno, dok je bio premijer, snažno zalagao za obojicu, protiveći se njihovu izručenju?

To bi pitanje svakako trebalo postaviti predsjedniku. Mi o tome nismo nikad razgovarali i ne mogu reći kakvi su njegovi stavovi

Što je vas, kao jednog od potpisnika, motiviralo da se priključite toj inicijativi?

U ozračju Velikog tjedna, simbola pobjede nad grijehom i smrti, vođen plemenitom idejom svehrvatske pomirbe, a uzimajući u obzir zasluge brigadira Josipa Perkovića i Zdravka Mustača u Domovinskom ratu kao i njihovu poodmaklu životnu dob i zdravstveno stanje, dao sam suglasnost za pismo svojih suboraca.

No, ubrzo ste potpis povukli. Zašto ste tako brzo požalili zbog svoga poteza i kakve su bile reakcije koje su vas, pretpostavljam, natjerale na to da odustanete od podrške?

Reakcije javnosti, a poglavito braniteljske populacije, nove podjele i sukobljavanja te produbljivanje još nezacijeljenih rana iz naše bliže i dalje povijesti nagnali su me da promislim o povlačenju suglasnosti na pismo. Nikad mi cilj nije bio razjedinjavati, ja sam uvijek spajao i mirio. Gradio, a ne rušio. Tako nas je malo, u krvavom ratu ostvarili smo svoju državu i samo zajedno možemo naprijed. Uvijek sam se zalagao za svehrvatsko pomirenje i jedinstvo iseljene i domovinske Hrvatske. Nisam želio, niti to želim, biti uzrokom bilo kakvih podjela u hrvatskom društvu, a najmanje među braniteljskom populacijom.

Smatrate li da je pretjerano generale koji stoje iza svoga potpisa nazivati izdajicama i judama?

Da, pretjerano je. To su generali koji su časno i hrabro izvršavali dužnosti i vodili hrvatsku pobjedničku vojsku, a neki na kraju i nevino odležali u tamnicama za svoju domovinu i ne zaslužuju da ih se naziva izdajnicima i Judama radi drukčijeg mišljenja.

Kako će se slučaj Perković i Mustač odraziti na jedinstvo u Hrvatskom generalskom zboru, čiji ste predsjednik? Neki od članova zasigurno su se protivili toj inicijativi.

Suglasnost na pismo dao sam u svoje osobno ime, a ne u ime Hrvatskog generalskog zbora, pa zbog toga i ne vidim razloga za bilo kakvo nejedinstvo u HGZ-u.

Tijekom izbora za novog predsjednika Zbora izjavili ste da se udruga neće baviti dnevnim politikama. Jeste li angažmanom oko podrške Perkoviću i Mustaču prekršili to obećanje?

I dalje iza toga stojim. U ova tri mjeseca od izbora novog rukovodstva, Hrvatski generalski zbor učinio je značajan planski, organizacijski i operativni iskorak u radu. Bit tog novog pristupa je odmak od bavljenja dnevnom politikom subnorovskog tipa. Nekima je to zasmetalo, jer su smatrali da bi HGZ trebao biti svakom loncu poklopac, na sve reagirati. Za sve biti pitan i biti mjerilo onoga što jest da jest. Ne, mi sebi ne umišljamo, niti nam je na kraj pameti biti novim SUBNOR-om, ni nekakvim čuvarima revolucije. Uostalom, mi smo se borili kako bi, uz ostalo, hrvatski narod i svi građani Republike Hrvatske na slobodnim i demokratskim izborima mogli izabrati svoju vlast. Mi taj izbor cijenimo i poštujemo. Mi nemamo u političkom smislu izborni legitimitet, ali se nećemo odreći prava i svojevrsnog legaliteta za koje držimo da nam pripadaju, kako bismo jasno i nedvosmisleno ukazali na moguće strateške izazove ili odmake od temeljnih načela na kojima je država nastala. A ona je nastala na krvi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja. U tom smislu, naš koncept zasniva se na stavljanju u funkciju dobrobiti društva cjelokupnog potencijala koji članovi HGZ-a posjeduju. Planski i organizirano nastojimo se uključiti u razvoj, praćenje, provođenje i vrednovanje javnih politika, težišno u području sigurnosti i obrane, ali i braniteljske populacije i Domovinskog rata u cijelosti.

Bivši predsjednik HGZ-a Pavao Miljavac tijekom mandata djelovao je kao umjereni predstavnik umirovljenih generala. U kojem smjeru ćete vi voditi Udrugu, jer se vas percipira kao predstavnika tvrđe, uvjetno rečeno, desnije struje u Zboru?

Udrugu ću voditi po načelima programa koji sam iznio na izbornoj skupštini i koji je prihvaćen sa 78 posto, većinom glasova. Taj program obvezuje mene, vodstvo i Upravni odbor HGZ-a da ga provedemo i realiziramo što je moguće bolje. Moj je stav da u HGZ-u ne smije biti podjela na lijeve i desne jer je za nas zajednička teza: Hrvatska iznad svega. Ako smatrate da je vođenje udruge po načelima ovog programa tvrda desna struja, onda to jesam.

Odmah nakon izbora primio vas je predsjednik Milanović. Kakve su vaše impresije nakon tog sastanka?

Primio nas je predsjednik Milanović, prije toga bili smo i kod predsjednika Vlade. Dio ključnih ministarstava smo također posjetili, drugi dio je u planu. Također je u planu i susret s gradonačelnikom grada Zagreba. Sve su to bili jako dobri sastanci na kojima smo predstavili program i ponudili suradnju. Dobili smo potporu. Neke je, u pozitivnom smislu, iznenadio programsko-planski zaokret u radu HGZ-a. Bilo je komentara kako bi i za državne institucije naš program bio izazovan. Bez obzira na izazove, mi od njega nećemo odustati. U svakom slučaju, dobili smo potporu.

Tijekom posjeta Pantovčaku najavili ste i osnivanje Vijeća za strateška pitanja te pripremu stručne vojne i sigurnosne analize koje mogu biti od koristi i državnim institucijama. O čemu je riječ?

Vijeće za strateška pitanja je savjetodavno tijelo HGZ-a koje će poticati, raspravljati i predlagati u svezi strateških interesa i nacionalnih ciljeva kao što su demografska obnova i revitalizacija hrvatskog društva, pitanja opstanka, zaštita identiteta i političkog subjektiviteta hrvatskog naroda kao konstitutivnog u BiH, zaštita i potpora Hrvatima u drugim državama i u iseljeništvu, kao i druga pitanja od strateškog interesa. Centar za istraživanje i analize težišno se bavi analizom sigurnosnih prijetnji i izazova prema RH, vanjskim sigurnosnim politikama, sigurnosnim i obrambenim politikama RH te izučavanjem Domovinskog rata s naglaskom na njegov doprinos razvoju vojne misli. HGZ se otvara prema javnosti. Po ovim i drugim pitanjima, u planu je organizacija javnih rasprava, okruglih stolova i konferencija na koje će biti pozvani predstavnici akademske zajednice, Vladina tijela i institucije, neovisni stručnjaci i autoriteti o pitanjima na dnevnom redu, braniteljske udruge i mediji. U perspektivi želimo postati svojevrsni “think tank”, odnosno most između struke, javnosti i onih koji donose političke odluke.

Vaš prethodnik Miljavac zamjerio se pripadnicima HOS-a jer je opetovano podsjećao na govor Franje Tuđmana iz 1992., koji je rekao: “Da smo nastavili tim putem, Hrvatska bi teško bila priznata”. Kakav je vaš stav o toj postrojbi i njezinu znakovlju koje je predmet prijepora u društvu već godinama?

To je prilično ozbiljna problematika. Slojevita i složena. Koristi se za političke i društvene podjele u trenutku i na način kako kome odgovara. Treba nam vrlo ozbiljna rasprava, a ne polovična rješenja. Ponekad imam dojam kako nas, kad god krenemo naprijed, neka nevidljiva ruka snažno povlači nazad u rovove koji nisu zatrpani dulje od 70 godina. Kome to odgovara? Najmanje onom tko voli Hrvatsku i želi joj dobro. Zar ratnici HOS-a nisu željeli u Domovinskom ratu dobro Hrvatskoj? Naravno da su to željeli jer su za obranu i slobodu Hrvatske davali svoje živote. O pojedinim članovima njihova političkog vodstva, mogućoj povezanosti i utjecaju vanjskih centara moći, ako ih je bilo, trebaju svoju ocjenu i saznanja dati oni koji su za to plaćeni i kojima je to posao. Međutim, proglašavati sve te mladiće koji su ginuli širom Hrvatske gotovo izdajnicima i stranim elementima, jednostavno nije korektno. Pojedine izjave raznih autoriteta se često izvlače iz konteksta i onda se javnosti predstavljaju kako kome odgovara. Unatoč opasnosti da me se ponovo napadne da se bavim dnevnom politikom, reći ću i ovo: crvena zvijezda na čelu kapa pripadnika JNA koja je u ime velikosrpske politike razarala, ubijala i progonila hrvatski narod u Domovinskom ratu nije imala nikakve veze s antifašizmom. Dapače, postala je simbolom fašizma i agresije. S druge strane, znakovlje pripadnika HOS-a nosili su mladići koji su se suprotstavili tom fašizmu. Dakle, pri donošenju ocjena, tu konverziju jednog i drugog znakovlja treba sagledati u kontekstu konkretnog vremena i konkretnih događaja. Rješenje svakako treba pronaći, ako ni zbog čega drugog, onda da se smanji manevarski prostor onima koji po tim pitanjima namjerno ili slučajno opterećuju hrvatsku državu i društvo.

Tijekom vašeg prvog mandata na čelu HGZ-a, 2013. godine pod vašim predsjedanjem iz zagrebačkog hotela “I” upućen je apel SDP-ovoj vlasti u kojem je javnost prepoznala i elemente prijetnje državnim udarom. S tog skupa odaslana je i poruka “malo po malo, udar po udar, ipak padne stijena”. Kako danas gledate na te poruke?

Članovi HGZ-a, točno 48 generala, okupili su se u subotu 2. ožujka 2013. na skupu oko teme, “Istina o Domovinskom ratu i viđenje Hrvatske u budućnosti”. U raspravi je sudjelovala većina nazočnih generala koji su zauzeli stav da istinu o Domovinskom ratu i viđenje hrvatske u budućnosti mogu pisati živi svjedoci. Stav je da mlade treba zaposliti i zadržati u domovini koja je krvavo stečena, kako ne bi išli u treće zemlje. Nažalost, mediji nisu prenijeli stavove skupa već izjave pojedinaca koji nisu ni prisustvovali skupu. Postoji snimka tog skupa koju javnost može dobiti na uvid.

U to vrijeme najavljivali ste da će se Generalski zbor ustrojiti hijerarhijski, po principu oružanih snaga. Jeste li promijenili takav stav?

HGZ je udruga koja djeluje na temelju Zakona o udrugama. Ima svoj Statut i druge, u skladu sa Statutom, prihvaćene dokumente. Mi poznamo samo statutarnu hijerarhiju, a nikakvu vojnu ili sličnu.

U veljači 2019. godine, Hrvatski generalski zbor su zbog “ustaljenog nereagiranja te udruge na većinu pojava i događaja u društvu” napustili generali Ivan Tolj i Ivan Kapular. Jesu li im vašim dolaskom na dužnost predsjednika vrata opet otvorena?

Vrata su otvorena svima koji poštuju program i statut HGZ-a. Naš program je okupljanje, a ne osipanje, zajedništvo i rad za dobrobit hrvatskoga naroda. Svakako su dobro došli moji ratni prijatelji, generali Ivan Tolj i Ivan Kapular.

Neki generali, poput Ante Gotovine i Mladena Markača, toj udruzi nikada i nisu pristupili. Radite li možda na njihovu uključivanju u rad HGZ-a?

I ovu priliku koristim kako bih pozvao uvažene generale i uznike Antu Gotovinu i Mladena Markača kao i druge hrvatske generale da nam se pridruže. Već sam i obavio neke razgovore i nadam se da će se nešto od toga ostvariti. HGZ je dobrovoljna nevladina udruga tako da svatko ima pravo na svoje mišljenje. Tragom te teze upućujem poruku svim generalima koji nisu članovi HGZ-a da o tome razmisle i da nam se priključe. U okviru naših planova rada i u našim stručnim savjetima otvaraju se brojne mogućnosti uključenja što postojećih što budućih članova, a prema njihovim preferencama, stručnosti i sklonostima.

Stječe se dojam da umirovljeni visoki časnici iz Domovinskog rata ni izbliza nisu jedinstveni danas kao što su bili 90-ih, pa se dijele na desne i lijeve što tada nije u toj mjeri bio slučaj. Zašto je tome tako?

Mišljenja sam da je ta ocjena prestroga. Branitelji se uistinu razlikuju po mnogim pitanjima, od članstva u političkim strankama, angažmana u životu šire zajednice, rada u udrugama, pa do različitih mišljenja o mnogim pitanjima. Zar na to nemamo pravo? Mi smo slobodni građani kao i svi drugi. Često pod pritiskom javnosti više od drugih, obično u negativnom kontekstu. Kad god branitelj nešto loše učini, mediji ne propuštaju naglasiti da se radi o branitelju. Na taj način se stvara negativna atmosfera i javno mišljenje da su branitelji problem. Dakle, mi smo se borili da budemo različiti, a ne unificirani ili klonirani, ali vas uvjeravam da smo po pitanju težišnih nacionalnih ciljeva i interesa itekako složni.

U javnosti se često provlači teza da su branitelji, osobito njihovi predstavnici okupljeni u braniteljskim udrugama, instrument vladajućih, osobito HDZ-a. Možete li se složiti s tom tezom?

Da su baš instrument, ne bih rekao, ali činjenica je da političke stranke nastoje biti blizu predstavnicima pojedinih braniteljskih udruga. To se snažnije manifestira približavanjem izbornih procesa ili drugih akcija u kojima se računa na potporu braniteljske populacije. A nakon toga se često zaborave. Što se tiče HGZ-a, nedavno sam izjavio, a to i sad naglašavam: HGZ nije ni Plenkovićev ni Milanovićev ili bilo čiji. Naša stranka je Hrvatska. Naravno da u izbornim procesima zadržavamo pravo podržati one programe za koje držimo da su najbliži programskim načelima koje zastupa HGZ. Mislim da na to imamo potpuno pravo.

Na koji je način prosvjed u Savskoj utjecao na percepciju branitelja u javnosti?

Taj prosvjed promatram u kontekstu vremena kada se događao. Dio generala bio je u zatvoru, a branitelji su bili omalovažavani. Javnost je bila dosta podijeljena, ali donesen je Zakon o hrvatskim braniteljima kojim su branitelji dobili neku zadovoljštinu.

Svjedočimo brutalnoj agresiji Rusije na ukrajinski teritorij. Vidite li paralele između tog i Domovinskog rata?

Ima određenih sličnosti, ali još više razlika. Prvo moram reći da iskreno suosjećamo s ukrajinskim narodom koji je izložen nesmiljenoj agresiji, kao što je to bila i Hrvatska. Zanimljivo je kako taj način, svojevrsnog hibridnog djelovanja, u pripremi i provedbi agresije na Ukrajinu još od 2014. i agresije na Hrvatsku, ima dosta sličnosti. Medijski rat, korištenje paravojnih skupina za izazivanje sukoba, organizacija i potpora unutarnjim snagama u Ukrajini koje proglašavaju svoje paradržavne tvorevine, svoje “krajine”, ubacivanje i djelovanje agenture i na kraju angažman vojne sile na poziv “nezaštićenog” i “ugnjetavanog” naroda. Obrazac je to koji su Srbija i JNA koristile za pripremu agresije na Hrvatsku. Rusi su naveli ciljeve te svoje specijalne vojne operacije: demilitarizacija i denacifikacija. Dakle, ukrajinska strana optužena je za nacizam i fašizam, a zar i nas 1991. velikosrpska propaganda nije proglašavala fašistima i ustašama? A razlike su goleme, Ukrajina ima svoju državu, izgrađenu vojsku i sve ostale institucije, a mi smo to morali izgrađivati u ratu. S Ukrajinom se solidarizirao cijeli svijet, a mi smo bili ostavljeni na milost i nemilost. Ukrajini vojna i druga pomoć stiže sa svih strana, a nama je nakon što smo razoružani, uveden embargo na kupnju i uvoz oružja. Mi smo ga morali prvo zarobiti, da bismo se onda njime branili. Morali smo ga kupovati preko crnih kanala, što su mnogi iskoristili za osobnu korist.

Vidite li mogućnost prelijevanja sukoba na područje Balkana?

Treba biti oprezan i pažljivo pratiti sve procese. Stanje na području zapadnog Balkana opterećuje čitav niz problema, od onih nastalih raspadom bivše države pa sve do utjecaja velikih sila. Jedna od njih je i Rusija koja neosporno ima snažan utjecaj na političke i druge procese u Srbiji i Republici Srpskoj, ali i u Crnoj Gori, koja je članica NATO-a. Primjećuje se i utjecaj Kine, ali i pojedinih regionalnih sila kao što je Turska, i dijela arapskih zemalja. Ukratko, ne može se isključiti, u većem ili manjem obujmu, prelijevanje krize na područje zapadnog Balkana. To su na vrijeme prepoznali NATO i EU i promptno su reagirali. E sad, pitanje svih pitanja je hoće li se mir, egzistencija i izgrađivanje arhitekture pravne države u dijelu zemalja zasnivati na snažnoj nazočnosti i jednostranim intervencijama međunarodne zajednice ili će politički subjekti konačno shvatiti da to oni sami u dogovoru sa svojim narodom, na osnovi potpune ravnopravnosti i jednakosti, moraju učiniti.