Od 1792. do 1918. godine

U okviru odrednice „Da se ne zaboravi“, a pod odrednicom „Hrvatska vojna tradicija i vojna povijest“ zamislili smo objavu radova naših članova i drugih autora o zbivanjima i činjenicama važnim za pojedina razdoblja. U razdoblju od tzv. Napoleonskih ratova (koji po nekim izvorima počinju od 1792. godine) do završetka I. svjetskog rata jedna od dominantnih tema je svakako vojni ustroj Monarhije i odnos zemalja pod vlašću Habsburgovaca u vojnom pogledu.

Član Hrvatskog generalskog zbora umirovljeni brigadir Boris Trnski u prilogu 1. piše o vojnoj tradiciji Grada Zagreba do 1918. godine.

U prilogu 2. donosimo i opsežnije informaciju o temi feljtona koji se od ožujskog broja “Vojne povijesti” počeo objavljivati, a pod nazivom “Hrvatski generali i admirali od 1804. do 1918.”, također iz pera brigadira Trnskog.

1. Vojna tradicija Grada Zagreba do 1918. godine

Nakon 1848. ujedinjeno je područje Hrvatske i Slavonske vojne krajine pod Glavnim vojnim zapovjedništvom u Zagrebu (General-Commando zu Agram). Nakon zaključenja Austro-ugarske (1867.) i Hrvatsko-ugarske nagodbe (1868.) te osnivanja Hrvatsko-slavonsko-dalmatinske zemaljske vlade, carskom odlukom od 8. lipnja 1871. dodijeljen je Glavnom vojnom zapovjedništvu u Zagrebu isti djelokrug koji je bio utvrđen odredbama Hrvatsko-ugarske nagodbe za zemaljsku vladu. Ono je imalo pod svojim zapovjedništvom postrojbe zajedničke vojske u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji te sve graničarske pukovnije Hrvatsko-slavonske vojne (granice) krajine, grupirane u dvije divizije (Grenz-Truppen-Division) i to 21. diviziju u Zagrebu i 22. diviziju u Karlovcu.

Pod zapovjedništvom 21. divizije bila je 53. pješačka pukovnija u Zagrebu, koja se još nazivala i “hrvatska” linijska pukovnija, a bila je slijednica pandurskog zbora koji je 1741. ustrojio barun Franjo Trenk. Od 1756. ustrojena je kao linijska pješačka pukovnija.

Reorganizacijom zajedničke austro-ugarske vojske 1883., Glavno vojno zapovjedništvo u Zagrebu pretvoreno je u 13. zbor (korpus) u Zagrebu. Njegovo zapovjedništvo bilo je smješteno na Jezuitskom trgu u zgradi u zgradi u kojoj je danas Galerija Klovićevi dvori (vidi sliku ispod).

Sastojao se od 7. pješačke divizije u Osijeku i 36. pješačke divizije u Zagrebu u kojoj se nalazila 72. pješačka brigada iz Zagreba, a u čijem sastavu je bila 53. pješačka pukovnija iz Zagreba. Osim divizija u sastavu 13. zbora bila je topnička brigada u čijem sastavu su bile 37. topnička pukovnija iz Zagreba, 13. haubička pukovnija iz Zagreba i 13. bojna teških haubica iz Zagreba. U 13. zboru još se nalazio 23. sanitetski odjel iz Zagreba te 8. konjanička brigada iz Zagreba.

Temeljnim zakonom o domobranstvu iz 1868. uspostavljeno je VI. hrvatsko-slavonsko okružno zapovjedništvo u Zagrebu. Ono je bilo najviše vojno-upravno zapovjedništvo za domobranske postrojbe na ozemlju Kraljevina Hrvatske i Slavonije. Godine 1871. povećanjem broja domobranskih okružja zagrebačko hrvatsko-slavonsko okružje postaje VII. Prvo sjedište domobranskog zapovjedništva bila je elegantna palača u Gajevoj ulici 30, u kojoj je danas Državno odvjetništvo RH. Budući da zgrada nije bila dovoljno velika, 1889. je izrađena domobranska vojarna u Ilici na Črnomercu (danas Hrvatsko katoličko sveučilište). Na slici ispod današnji izgled zgrade u Gajevoj 30.

U slučaju rata VII. hrvatsko-slavonsko okružno zapovjedništvo ustrojavalo je 42. domobransku pješačku diviziju iz Zagreba, koja je 1908. dobila dodatak „vražja divizija“ (Teufels-Division). Pred početak Prvoga svjetskog rata (1914.) u njenom ustroju nalazila se 83. domobranska pješačka brigada iz Zagreba, u kojoj je bila 25. domobranska pješačka pukovnija iz Zagreba te 7. i 8. topnička bojna iz Zagreba.

Postrojbe iz Zagreba su tijekom Prvoga svjetskog rata borbeno djelovale na balkanskom (Srbija), ruskom (Galicija i Bukovina) i talijanskom (Soča) ratištu.

Autor: Boris Trnski Foto: K.Kašpar

2. Hrvatski generali i admirali od 1804. do 1918.

U Hrvatskoj vlada opće opravdano mišljenje da Hrvati imaju bogatu vojnu, a posebice ratnu tradiciju. Međutim, kada to treba potkrijepiti dokazima javljaju se problemi, jer se o hrvatskim ratnicima u daljnjoj povijesti vrlo malo zna. Da bi se dokazala bogata hrvatska ratna tradicija najučinkovitije je analizirati broj i doprinos hrvatskih generala i admirala (časnici čina generala i admirala koji su rodom ili podrijetlom bili s područja tadašnjeg hrvatskog ozemlja, bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost) na bojnom polju. Oni su rezultat uspješnih, najčešće hrvatskih postrojbi, koji predstavljaju vojskovođe, jer su u ratovima zapovijedali barem postrojbama ranga brigade, koje su u ratu brojile i do 15.000 vojnika. Osim toga bili su junaci, koji su zahvaljujući hrabrosti i ratnom umijeću, na bojnom polju stjecali najviša vojna odličja, a temeljem njih i plemićke titule. Kao plemići ženili su se s plemkinjama najčešće s područja Habsburške Monarhije i time hrvatske ljude uveli u srednjeeuropsku elitu i njezin kulturni krug. Velika većina njih bila je domoljubno osviještena i za svoj narod i rodni kraj od velikog značaja, a kod odabira plemićkog pridjevka najčešće su koristili svoje rodno mjesto. Trojica od njih su obnašali dužnosti ministra rata, neki su bili hrvatski banovi, mnogi zapovjednici armija pa čak i skupina armija. O njihovom ratnom umijeću iskazanom na bojnom polju pisali su najveći teoretičari umijeća ratovanja (Clausewitz i Jomini). Malo je poznato da su se hrvatski generali i admirali, osim na bojnom polju, isticali i u nizu ostalih područja. Neki su bili nositelji kulturnog razvoja hrvatskih područja na kojima su zapovijedali pa su organizirali koncerte, kazališne predstave na hrvatskom jeziku te hrvatskim kulturnim institucijama ostavljali svoje nasljedstvo za njihov razvoj. Neki su zagovarali ideje ilirizma, podupirali preporodna zbivanja u Hrvatskoj i Dalmaciji, pisali domoljubne pjesme te uveli hrvatski jezik u hrvatske domobranske postrojbe u kojima su razvijali ljubav prema rodnom kraju. Hrvatski general je 1809. prvi progovorio hrvatskim jezikom u Hrvatskom saboru. Neki su projektirali i gradili male i velike prometnice (npr. Lujzijana, brdska cesta od Karlovca do Rijeke), gradili i obnavljali škole i crkve te ostale objekte od društvenog značaja.  

Preslika iz “Vojne povijesti”, ožujak 2024.

Temeljem rezultata dosadašnjeg istraživanja umirovljenog brigadira Borisa Trnskog broj hrvatskih generala i admirala u razdoblju od 1804. do 1918. je 395. Od tog broja njih 96% službovalo je u vojsci Austrijskog Carstva i Austro-Ugarske Monarhije, dok su ostali službovali u još sedam različitih europskih vojski. Njih čak 62 steklo je činove koji su osiguravali obnašanje najviših vojnih dužnosti kao što su bili ministar rata, načelnik glavnog stožera i zapovjednik armije. Najveći broj potječe s područja tadašnje Vojne granice (krajine), a vojnu karijeru započeo je u hrvatskim graničarskim pukovnijama. Ukupan broj generala i admirala u vojsci Habsburške Monarhije od 1804. do 1918. bio je oko 4000, tako da na hrvatske generala i admirale otpada nešto manje od 10%. Sukladno rezultatima popisa stanovništva Austro-Ugarske Monarhije iz 1910. udio stanovništva Kraljevine Hrvatske i Slavonije te Kraljevine Dalmacije  bio je oko 6,34%. Kada se uzme u obzir da su hrvatski generali i admirali svoje činove stjecali puno teže nego primjerice austrijski, to je dokaz ratne tradicije i kvalitete hrvatskih ratnika. One su rezultat činjenice da su hrvatski ratnici svoje ratno umijeće stoljećima stjecali braneći granicu Monarhije od osmanlijske vojske i temeljem toga bili najbolja europska vojska. Najveći broj hrvatskih generala i admirala potječe s područja Like, a nakon toga Banovine.

Autor: Boris Trnski