U prostorijama Hrvatskog generalskog zbora u četvrtak 25. rujna 2025. održana je komemoracija za generala zbora Antu Rosu, istaknutog hrvatskog vojnog zapovjednika i sudionika Domovinskog rata.

U prepunoj dvorani u Habdelićevoj 2 svečanost je počela izvođenjem himne u izvedbi klape “Zvonimir”. Nakon minute šutnje, izaslanik predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića, njegov savjetnik za branitelje general Marijan Mareković, pročitao je odluku kojom predsjednik posmrtno odlikuje generala Rosu Veleredom kralja Petra Krešimira IV. s lentom i Danicom „za izniman doprinos u stvaranju ratne strategije i vojne doktrine, zasluge u izgradnji Oružanih snaga za dobrobit uspjeha u vođenju i zapovijedanju postrojba Oružanih snaga.“

General Marijan Mareković

Nakon toga svoje prigodne govore održali su predsjednik Hrvatskog generalskog zbora general Marinko Krešić, general Ante Gotovina te izaslanik predsjednika Vlade Republike Hrvatske potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved. Sva tri govora donosimo u cijelosti u nastavku. Pročitana je i sažeta biografija generala Rose.

Komemoraciji su nazočili izaslanik predsjednika Republike Hrvatske i vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga Zorana Milanovića njegov savjetnik za branitelje general Marijan Mareković, izaslanik predsjednika Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića, zastupnik Ante Deur, izaslanik predsjednika Vlade Republike Hrvatske Andreja Plenkovića, potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved,  izaslanik potpredsjednika Vlade i ministra obrane Ivana Anušića,  državni tajnik u Ministarstvu obrane general Drago Matanović, izaslanik ministra vanjskih i europskih poslova dr.sc. Gordana Grlića Radmana dr.sc. Domagoj Knežević, glavni inspektor obrane general-pukovnik Siniša Jurković, predstojnik Ureda predsjednika Vlade Zvonimir Frka-Petešić, izaslanica gradonačelnika Grada Zagreba Tomislava Tomaševića dr.sc. Lora Vidović, pročelnica Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, general-bojnik Slaven Zdilar, zapovjednik Hrvatskog vojnog učilišta „Dr. Franjo Tuđman“. Generali Ante Gotovina, Mladen Markač, Miljenko Filipović, Mirko Norac također su došli odati počast generalu Rosi. Na komemoraciji su bili i brojni drugi djelatni umirovljeni generali i visoki časnici Hrvatske vojske, prijatelji i suborci pokojnog generala te članovi Hrvatskog generalskog zbora, a među njima i Vladimir Šeks i Luka Bebić, bivši predsjednici Hrvatskog sabora, Franjo Gregurić, predsjednik Vlade nacionalnog jedinstva te Ivan Penić, bivši ministar unutarnjih poslova. Komemoraciji je nazočio i Antun Kikaš, poznati domoljub i donator iz iseljeničke zajednice.

Komemoraciju je vodio general Krešimir Kašpar, a glazbene brojeve izvela je zagrebačka klapa „Zvonimir“. Nakon komemoracije nazočni su se nastavili družiti na prigodnom domjenku.

U popodnevnim satima služena je sveta misa zadušnica za generala Rosu u  crkvi Bezgrješnog začeća blažene Djevice Marije, Franjevačkog samostana u Dubravi u Zagrebu. Misu zadušnicu je predvodio vlč. Ilija Jakovljević, generalni vikar Vojnog ordinarijata uz koncelebraciju fra Slavena Brekala, gvardijana samostana Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije i fra Šimuna Šime Oreča, hercegovačkog franjevca koji je većinu svoga pastoralnoga djelovanja proveo je u inozemstvu.

Govor predsjednika Hrvatskog generalskog zbora generala Marinka Krešića

General Marinko Krešić

Poštovana obitelj Roso, poštovani izaslanici i visoki gosti, generali, admirali i visoki časnici pobjedničke Hrvatske vojske. Poštovani predstavnici udruga proizašlih iz Domovinskog rata, Hrvati i Hrvatice, dame i gospodo.

Iznenada je prestalo kucati još jedno veliko vojničko srce. U sedamdesettrećoj godini života umro je naš suborac i prijatelj, te član i utemeljitelj HGZ-a general zbora Ante Zorislav Roso. Pri našem zadnjem susretu bio je, bez obzira na bolest s kojom se lavovski borio, vedar kao i uvijek, dobro raspoložen, pun života i energije te je bilo nezamislivo da se više nećemo susresti. Nažalost, ne može se pobijediti baš u svakoj borbi i vijest o njegovom odlasku posebno je uz njegovu obitelj pogodila i nas, njegove suborce koji smo s njim dijelili i dobro i zlo, te stvarali hrvatsku pobjedničku vojsku i hrvatsku državu.

Lik i djelo generala Ante Rose ostat će trajno zapisani u povijesti hrvatske pobjedničke vojske, ali ima i ono što nije nigdje zapisano, niti u jednoj evidenciji, o čemu mogu svjedočiti samo oni koji su ga poznavali. Ante Roso je bio briljant hrvatske ratne tradicije, osoba širokih vidokruga, zanesenjak domoljublja i nadasve osobito zanimljiva i šarmantna pojava. Njegova sposobnost iskakala je iz svakoga pokreta i pogleda kojim je neposlušne vojnike dovodio u red, dobivao izgubljene bitke i donosio prevagu štedeći krv i ljudske živote.

Nije on ni prvi ni zadnji koji je bio na određeni način i neopravdano marginaliziran i potisnut u anonimnost, a za kojega bi javnost, posebno mlađega naraštaja, morala znati puno više.

Ne dovodeći u pitanje pravo najbliže obitelji na izbor ovozemnog počivališta i ne dovodeći u pitanje njegovu lojalnost svojoj drugoj domovini, sluti se njegova spoznaja neuzvraćene ljubavi naroda kojemu je darovao čitavog sebe.  Nacionalni velikani ponos su svjesnoga naroda, a njihov je humak mjesto hodočašćenja i pijeteta u metropolama država. Nekako mi se čini da bi na tom planu trebali svi nadležni pa i mi kao Hrvatski generalski zbor učiniti puno više.

Mudra je i velika misao kako je slatko i časno za domovinu umrijeti, a još časnije za domovinu živjeti. Bez dvojbe, ova misao nosi svu svoju puninu konteksta vremena i našega odnosa prema njemu. I uvijek je tako bilo i bit će za sva vremena! Rijetko se na koga ova istina može primijeniti kao na viteza, hrvatskoga generala Antu Rosu.

Od njegove mladosti pod kišom šrapnela i kojekakvoga streljiva u elitnoj francuskoj Legiji, preko prvih bojevih kušnji našega hrvatskoga rata za neovisnost i slobodu – od Sljemena preko slavonskih ratnih praskozorja i priprema za njih, ustrojem prvih specijalnih postrojbi pod motom Viribus unitis. Naročito hodeći po herceg-bosanskim gordijskim čvorištima general Roso je na sebe navlačio smrt. Možda ga ona baš zato nikako nije htjela. Ono drugo, još slađe od umiranja, je časnije – za domovinu živjeti !

Otisnuvši se „s onu strane Plive“ kao prognanik koji čezne za svojom domovinom, još više Državom, nije nimalo dvojio kad su se nakon duge zime konačno pojavile, u tragovima, prve proljetne sunčane zrake.

Ante Roso je jedan od onih koji su iz bijelog svijeta došli ovdje na poziv prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana i ratnog ministra Gojka Šuška kako bi u zajedništvu s nama obranili našu napadnutu domovinu.

Došli su potvrditi svojim očevima i djedovima, svojoj braći i rodbini – kako njihove muke nisu bile uzaludne. Svjesni da jedino zajedništvo domovinske i raseljene Hrvatske može osloboditi i obnoviti ostatke ostataka nekoć moćnog Hrvatskog Kraljevstva.

Svojim tijelima i minornim vojničkim sredstvima potpuno razoružane Hrvatske – korak po korak, rame uz rame s nama ovdje pokazali su čitavom svijetu kako se voli i kako se brani ljubljena „zemlja obećana“, taj hrvatski komadićak nebeskoga Edena.

 No, rat je odavno iza nas. Živimo u svojoj državi i moramo se i dalje boriti da ona bude dostojna žrtvi svih branitelja, a osobito onih koji su u Domovinskom ratu ostavili svoje zdravlje ili dali svoje živote. U svom posljednjem javnom intervjuu u listopadu 2024., general Roso je izrekao lijepu rečenicu kao sažetak i finale jedne ljudske sudbine, a koja ga lijepo oslikava i kao osobu i kao časnika Hrvatske vojske: “Ja sam svoje odradio za domovinu. Sveukupno, mi Hrvati dosta smo toga napravili, stvorili smo državu, ušli u NATO i Europsku uniju. A to je velik uspjeh. Iako još nismo posve zadovoljni svime u zemlji, stvari će jednog dana sigurno doći na svoje”.

General Ante Roso je otišao kada je i dalje bio potreban ne samo našoj braniteljskoj zajednici i Hrvatskom generalskom zboru, nego i prijateljima, znancima, a osobito njegovoj dragoj supruzi Kristin i sinu Anti te bratu Juri i ostaloj tugujućoj rodbini. Ostala je jedna duboka tišina, tiha tuga ispunjena prazninom i sjećanje na jednu jako dragu osobu i još dražeg prijatelja.

Generalu Ante, prijatelju i brate. Hvala ti što si bio s nama onda kada je bilo najteže. Hvala ti što si bio jedan od nas. Hvala ti za sve što si učinio za Hrvatsku i njezinu slobodu. Počivao u miru Božjem !

Govor generala Ante Gotovine

General Ante Gotovina

Dragi prijatelji, imam čast obratiti vam se i kazati nekoliko riječi. Danas se ovdje zajedno sjećamo našeg brata po oružju – generala Ante Rose. Izražavamo sućut njegovoj supruzi Christini, sinu Anti, njegovoj braći Juri i Ivanu i cijeloj njegovoj obitelji. Oni su njegovim odlaskom najviše izgubili. Mi ovdje, njegovi prijatelji s njima smo u molitvi.

Ante i ja sreli smo se davne 1974. godine u svijetu profesionalne vojske u Legiji stranaca. U tom svijetu, u teškim vremenima unatoč, gradili smo naše prijateljstvo. Iz tog razdoblja naših života imamo i lijepih uspomena. Znao je reći da je Legija utočište, obećanje doma daleko od ognjišta, utočište anonimne jednakosti . Svi za jednoga, jedan za sve – čast i vjernost iznad svega!

Ante je često govorio o Hrvatskoj. Puno je čitao, i znao je o hrvatskoj povijesti. Zov napadnute domovine 1991. godine nama, profesionalnim vojnicima bio je budnica. Svatko sa svoje strane, vratili smo se braniti domovinu.

Znao je reći: biti vojnik je poziv. A vojsku nismo imali. Bilo je izazovno -istodobno u hodu, stvarati temelje vojske i braniti se od agresije. Snagom srca se suprotstaviti sili. Mladim ljudima, dragovoljcima je tada rekao: one, koji nisu spremni poginuti za domovninu, umoljavam da napuste dvoranu.

Kao ratnik bio je na svim bojištima diljem naše zemlje. Sposobnosti profesionalnog vojnika stečene u elitnoj postrojbi legije, primijenio je u formiranju specijjalnih snaga Hrvatske vojske, kojima je bio i prvi zapovjednik. Sudjelovao je u organizaciji, planiranju i izvedbi operacija Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane, kojem je bio načelnik glavnog stožera. Neupitan je doprinos generala Ante Rose pobjedi u Domovinskom ratu.

General zbora Ante Roso, bio je čovjek izvanrednog integriteta. Svojim profinjenim humorom motivirao nas je i bodrio i u najtežim trenucima rata. Plemenit, nesebičan, zapovjednik odan svojim vojnicima! Uživao je respekt i povjerenje svojih nadređenih. Dragi Ante, mi, Tvoja braća po oružju, sjećat ćemo se Tvojih vrlina. Bio si vojnik u punom smislu te riječi, do kraja. Nisi podnosio otrcane frane i besmislenu stegu koja uništava osobnost vojnika. Bio si čovjek vjere i slobodarskog duha.

Počivaj u miru Ante. Ti više nisi tu. Ali si svugdje s nama, gdje smo mi, Tvoja braća po oružju, hrvatski vojnici. Poštovani generale, dragi Ante, do našeg ponovnog susreta, neka Te anđeli u zagrljaju naše nebeske majke, kraljice Hrvata, ponesu Gospodinu, u njegove odaje svijetlosti i mira. Zbogom prijatelju!

Govor potpredsjednika Vlade Republike Hrvatske i ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda

Poštovana prijatelji generala Ante Rose, cijenjeni članovi Hrvatskog generalskog zbora, izaslanici predsjednika Republike Hrvatske i predsjednika Hrvatskog sabora. Poštovani predsjedniče vlade nacionalnog jedinstva, bivši predsjednici Hrvatskog sabora,  predstavnici MORH-a i HV-a, u ime predsjednika Vlade i svoje osobno izražavam duboko suosjećanje, poštovanje i zahvalnost obitelji generala Ante Rose. Sućut izražavam i članovima HGZ-a, čiji je general Roso bio osnivač, kao i svima vama koji ste s njim dijelili životni, ratni i profesionalni put.

Teško je pronaći prave riječi jer tugu i prazninu je nemoguće nadomjestiti. Ono što možemo jest čuvati sjećanje na njegov život i ratni put, na njegov doprinos u obrani i oslobađanju naše domovine. Danas se opraštamo od generala koji je svoju ljubav prema domovini pokazao kada je to bilo najpotrebnije, kao dragovoljac Domovinskog rata.

Svoje iskustvo koje je stekao u Legiji stranaca prenosio je na hrvatske branitelje, koji su u njega kao zapovjednika imali beskrajno povjerenje.

General Roso bio je pouzdan i odgovoran, odvažan i odlučan, a iznad svega častan čovjek. Zbog tih vrlina bio je posebno cijenjen. Uvijek uzdignute glave, uspravan, ustrajan i dosljedan. Njegov život obilježila je ljubav prema Hrvatskoj, za koju je dao nemjerljiv doprinos, nikada ne zaboravljajući svoju rodnu Slavoniju, svoje korijene i našu domovinu. Dragi generale, tvoje ime ostaje trajno zapisano u našoj povijesti i u temeljima hrvatske države, za koju si bio spreman žrtvovati i svoj život.

Hvala ti na svemu što si učinio za Lijepu Našu, posebno u obrani naše domovine, kojoj si ostao vjeran do zadnjeg dana. Bio si velik u djelima i ostavio neizbrisiv trag, na ponos svojoj obitelji i našoj Hrvatskoj, koja ti je vječno zahvalna.

Neka te za sva dobra koja si za života učinio nagradi naš nebeski Otac. Počivaj u miru Božjem, vječna ti hvala i slava!

Upisivanje u knjigu žalosti

Nekoliko dana prije i na sam dan komemoracije nazočni su se upisivali u knjigu žalosti.

Marijan Mareković, Tomo Medved, Marinko Krešić, Ante Gotovina, Lora Vidović, Ivan Penić, Krešimir Kašpar, Zvonimir Frka-Petešić, Vladimir Šeks, Luka Bebić, Milan Kovač, Augustin Bašić, Siniša Jurković, Damir Gašparović, Slaven Zdilar

Foto: HGZ&Ivan Juroš