Vijesti

445. obljetnica junačke obrana utvrde Gvozdansko 13.1.1578. – 13.1.2023. i Homilija na sv.misi posvećenoj junaštvu branitelja

U petak 13. siječnja, 2023. u 19 sati u Crkvi Sv. Mati Slobode u Zagrebu svetu misu posvećenu junaštvu Gvozdanskog predvodit će sisačko-moslavački biskup mons. dr. Vlado Košić, a XIII. tradicionalno hodočašće u Gvozdansko održat će se u nedjelju 15. siječnja 2023. u 11 sati. Euharistijsko slavlje vodit će pomoćni biskup đakovačko-osječki mons. Ivan Ćurić u zajedništvu sa domaćinom sisačko-moslavačkim biskupom mons. dr. Vladom Košićem, župnikom vlč. Stjepanom Filipcem i ostalim svećenstvom. Poslije Sv. Mise, kod spomen-križa u središtu mjesta, održat će se komemoracija.

Iz biblijskih vremena u svjetskoj ratnoj povijesti poznata je tragedija židovske utvrde Massada. Tragedija teksaškog Alamoa istoznačnica je najveće vojničke hrabrosti, dragovoljnog žrtvovanja za domovinu i junačkog otpora do posljednjeg čovjeka. To je junaštvo najpoznatije zbog filmskih prikaza i dobro je poznato i među Hrvatima. Međutim, tragičan je paradoks da u hrvatskoj povijesti ostaje nepoznat još blistaviji primjer junaštva, obrane na život i smrt od žestokog neprijatelja, od gladi i hladnoće, kada je 13. siječnja 1578. do posljednjega čovjeka izginula obrana tvrđave Gvozdansko. Branitelji su imali ponudu za preživjeti, no nisu željeli predati grad, radije su izabrali časnu smrt! Na žalost i sramotu, junačka obrana utvrde Gvozdanskog ubrzo se izgubila u prešućivanoj i zatajenoj hrvatskoj prošlosti pa se i danas o tragediji i junaštvu Gvozdanskog premalo zna.

Padom Bosanskog Kraljevstva 1463. godine i teškim porazom hrvatske vojske na Krbavskom polju 1493. godine počinje razdoblje trajne nesigurnosti i obrambenih ratova za povijesnu opstojnost Hrvatskoga Kraljevstva. Više od dva stoljeća ogromni napori hrvatskoga plemstva i hrvatskoga naroda bili su usmjereni i okrenuti problemu ratne i egzistencijalne ugroženosti. … U krvavom 16. stoljeću i gotovo neprekidnim ratovima s Turcima, Hrvatska se borila za goli opstanak i preživljavanje. Brojnim poznatim i manje poznatim junaštvima i nesebičnim djelima ostaci ostataka nekad slavnog Hrvatskoga kraljevstva jedva su očuvani od silovitih naleta turskih osvajača, posebice zahvaljujući besprimjernom junaštvu hrvatske plemićke obitelji Zrinskih te oko njih okupljenih hrvatskih vojnika i težaka.

U to se vrijeme Hrvatska branila u Pounju, koje je bilo štit Hrvatskog Kraljevstva. Zbog stalnih prodora turskih četa u unutrašnjost, bitke se ponekad odvijaju i na obalama Kupe i Korane. Iz tih vremena u hrvatskom povijesnom pamćenju ostaje također i turska opsada Sigeta, jer se i tamo branila Hrvatska. Posebno je značajan nadnevak 7. rujna 1566. kad je Nikola IV. Zrinski, poznatiji kao Nikola Šubić Zrinski, s posljednjim preostalim braniteljima, većinom Hrvata, pokušao proboj iz grada Sigeta. Cijeli život bio je neustrašivi branitelj od osmansko-turske najezde te je tako i završio svoj junački život. Opravdano je zaslužio počasno mjesto u hrvatskoj junačkoj povijesti. Nažalost, danas ga više od rodne mu Hrvatske, slave u Mađarskoj, a čak ga posebno štuju u dalekom Japanu.

Grad-utvrda Gvozdansko spominje se prvi puta 1488. godine, a izgradili su ga knezovi obitelji Zrinski za potrebe zaštite rudnika srebra i olova. Ti strateški metali iz gvozdanskih rudnika bili su na najbolji način korišteni za gospodarski uspon knezova Zrinskih, ali i za dugogodišnju uspješnu obranu njihovih posjeda u Pounju. …

Grad Gvozdansko najprije je pokušao osvojiti Malkoč-beg godine 1561. i to dva puta. Najveća opasnost prijetila je 1566. kada su Turci osvojili Novigrad Zrinski, današnji Dvor. Zatim na Gvozdansko dva puta navaljuje Ferhad-beg Sokolović i to godine 1574. i 1576. Junačka posada, uz pomoć hrvatske banske vojske, odbila je sve te napadaje. Ponovno Ferhad-beg, 3. listopada 1577. započinje treći napad na Gvozdansko. Pod gradom je ostavio manji dio snaga samo zbog pasivne opsade, zatim se povukao u Novigrad gdje je popravio most preko Une, kako bi preko njega dovukao teško topništvo za napade na utvrđene gradove Zrinskih. Potom je skrenuo do grada Zrina, te ga nakon kratke opsade i osvojio. Oko Božića 1577. Ferhad-beg se vratio pod Gvozdansko s velikom vojskom od 5.000 do 10.000 turskih napadača i vlaških martoloza te ga opkolio sa svih strana. U gradu se našlo tada tristotinjak branitelja, većinom rudara i nešto stalnih stražara. Obranom su zapovijedali četiri hrabra kapetana: Damjan Doktorović, Juraj Gvozdanović, Nikola Ožegović i Andrija Stipšić. U gradu je bilo premalo hrane i vode, a i baruta, jer je grad bio posljednji puta opskrbljen još u kolovozu, te se nije uspio dovoljno dobro pripremiti za zimu. Stoga je u gradu zavladala glad i žeđ, a ponestalo je i ogrijeva, a zima je bila vrlo hladna. Posada grada je unatoč svim teškoćama odbijala sve ponude za predaju.

Na Božić 25. prosinca 1577. Ferhad-beg ponovno je ponudio braniteljima Gvozdanskog predaju, koju su hrabri branitelji odbili. Posada grada je 9. siječnja 1578. ostala sasvim bez hrane, a Ferhad-beg je još jednom pozvao posadu na predaju, nudeći im nesmetani prolaz do slobodnog dijela Hrvatske. Očekujući dolazak u pomoć kraljevske vojske branitelji su zbog svoje časti ponosno odbili taj način izdaje. Tada je bijesni Ferhad-beg u sljedeća tri dana organizirao tri velika juriša kojima je pokušao zauzeti Gvozdansko, no bezuspješno. Sve juriše posada Gvozdanskog izmučena glađu i hladnoćom odbila je očajničkim i nadljudskim naporima. Nakon tri dana žestokih borbi na životu je ostalo još samo tridesetak branitelja, koji su bili praktički bez streljiva. Tijekom noći 12. na 13. siječnja 1578. ugasile su se sve vatre u gradu. Ujutro kad su Turci krenuli u napad nije se oglasila ni jedna puška, pa su bez ikakva otpora provalili vrata tvrđave, ušli u grad i ostali zatečeni strahovitim prizorom. Svi su branitelji bili na svojim položajima smrznuti i mrtvi, a u gradu nije bilo ni hrane, ni vode, ni streljiva, ni ogrjeva. Ovim prizorom bio je iznenađen i sam Ferhad-beg kojega je zadivila hrabrost branitelja grada. Oni su radije izginuli od gladi i hladnoće nego se predali. Poštujući njihovo junaštvo, zapovjedio je da se pronađe i dovede svećenik kako bi ih se pokopalo po kršćanskom obredu. Očito je to bila najveća počast koju je turski osvajač mogao i želio dati mrtvim braniteljima Gvozdanskog.

Autor: Damir Borovčak

Mons. Vlado Košić, biskup sisački, Homilija na misi za branitelje Gvozdanskog, Zagreb, crkva sv. Mati Slobode, 13. siječnja 2023.

                /Misna čitanja: Heb 4, 1-5. 11; Mk 2, 1-12/

Draga braćo i sestre, prijatelji Gvozdanskog i štovatelji hrvatskih branitelja!

Ovu svetu misu slavimo u spomen i za poginule hrvatske branitelje koji su 13. siječnja 1578. poginuli braneći Domovinu u Gvozdanskom, ali i za sve poginule branitelje našega naroda. Obilježavamo 445. godišnjicu stradanja naših hrabrih junaka, koji nisu štedjeli sebe niti svoga života, nego su se žrtvovali za slobodu svoje zemlje Hrvatske, sve do jednoga na zidinama tvrdog grada Gvozdanskog.

Prema kronikama iz tog vremena utvrdu Gvozdansko branilo je 300 branitelja sastavljenih od malobrojne posade Zrinskih vojnika (svega pedesetak) i oko 250 seljaka i rudara sa ženama i djecom, pod zapovjedništvom kapetana Damjana Doktorovića, Nikole Ožegovića i Andrije Stepšića. Na njih je jurišala vojska koju je predvodio Ferhad paša Sokolović od 10 000 turskih napadača potpomognuta vlaškim četama.

Kako pjeva u svom velebnom spjevu u 32 pjevanja Ante Tresić Pavičić, uz vojne zapovjednike bili su i svećenik Pero Paunović te Dora Zrinski.

Malobrojna i iscrpljena obrana držala je utvrdu tri mjeseca, zapovjednici se nisu htjeli predati na ponudu osmanlijske strane za Božić 1577. i na kraju su se svi u hladnoj noći smrznuli držeći u rukama svoje oružje, tako da su napadači zauzeli grad a da nisu pobijedili. Možda je, sugerira to i pjesnik Ante Tresić, paša tako velikodušno postupio prema poraženima, te je zatražio katoličkog svećenika da mrtve pokopa po katoličkom obredu, jer je i sam bio hrvatskih korijena. Dapače, u jednoj opisanoj zgodi zatekla se dva brata blizanca u dvoboju, jedan katolik, drugi musliman, što pokazuje narav tog nesretnog rata.

U završnim scenama ovog rata kao da se zbratimiše katolički i muslimanski ratnici, jer su jedni prema drugima puni poštovanja.

Mogli bismo ipak izdvojiti stih pjesnika u kojem kapetan Damjan kaže:

Mi smo jedin narod na tom svietu, koj vojuje samo da se brani; Od Boga smo za to odabrani, da štitimo njegvu Pravdu svetu, vječnog mira mi smo temelj-kamen, i namjera božjih ljudstvu znamen.“

To nam doziva spomen na ugovor pape Agatona i Hrvata kojim su se Hrvati obvezali da neće u svojoj novoj domovini nikoga napadati ni voditi osvajačke ratove protiv susjeda, a za uzvrat će ih štititi apostolski nasljednik svetoga Petra i Bog koji neće dati da ih itko pobijedi.

U svakom slučaju povijest našeg naroda bila je patnička i teška, neprestano u borbi za slobodu, ali i za obranu Zapada, katoličke vjere i Europe.

Gospodin nam u pročitanoj Riječi govori o veličini vjere.

Tko vjeruje, taj će ući u počinak Gospodnji. Tko pak ne vjeruje, jer je neposlušan Bogu, „nikad neće ući u moj počinak“, govori Gospodin. Jesu li toliki naši poginuli branitelji, koji su život dali za katoličku vjeru i svoj Dom, ušli u počinak Gospodnji? Nije li upravo njima zasvjedočen vječni život, jer Gospodin Isus upravo tako govori kada kaže da nitko neće ući u Kraljevstvo Božje ako samo govori „Gospodine, Gospodine“, nego samo ako vrši zapovijedi Božje. A najveća je zapovijed „zapovijed ljubavi, od koje nema veće nego život dati za svoje prijatelje“ (Iv 13,15). Gospodin je darovao svoj život za nas, on poziva i nas na takvu ljubav koja se ne boji ni žrtve vlastita života za svoje bližnje, za svoje prijatelje.

U evanđelju po Marku pak Isus ne samo ozdravlja uzetoga, koga prijatelji spuštaju na užetima kroz krov kuće pred Isusa, nego mu najprije oprašta grijehe. Isus to čini vidjevši vjeru koju su pokazali prijatelji ovoga bolesnika. On cijeni prijateljstvo i žrtvu koju prijatelji čine za svoga prijatelja želeći mu pomoći.

Međutim pismoznanci počeše mudrovati u sebi: »Što to ovaj govori? Huli! Ta tko može grijehe otpuštati doli Bog jedini?« Pismoznanci imaju prvo: samo Bog oprašta grijehe, ali on i ne znaju i ne vjeruju, što vjeruju prijatelji ovog bolesnika da Isus može pokazati Božju ljubav prema nesretniku, da je zapravo on sam Bog koji je među njima.

Možda se i mi pitamo: što je lakše: reći uzetomu ‘Otpuštaju ti se grijesi’ ili reći: ‘Ustani, uzmi svoju postelju i hodi? Možda nam se čini da je lakše reći riječ koja ništa ne znači, koja izgleda da samo zavarava ljude jer obećava ono što ne sadrži. Tako da Isus izokreće to shvaćanje jer za njega je teže i važnije opraštati grijehe nego ozdravljati tjelesne mane i bolesti. No, time što oprašta grijehe, što je teže – jer doista nije ni jednom čovjeku dana ta vlast – on poručuje: „Vlastan je Sin Čovječji na zemlji otpuštati grijehe!« A nakon toga zapovijeda i uzetome da uzme postelju i ode kući što on i čini te zdrav odlazi iz te kuće, a svi se tomu dive i govore: »Takvo što nikad još ne vidjesmo!«

Mogli bismo također reći da nikad nije bilo viđeno ni slično junaštvo kakvo su pokazali naši hrabri branitelji Gvozdanskog 1578., ali i junaštvo kakvo su pokazali naši hrabri branitelji u Vukovaru 1991.

Ovdje se nalazimo u crkvi koja čuva imena svih poginulih u obrambenom Domovinskom ratu. To je kenotaf s urezanim imenima 15.840 poginulih branitelja koji su stradali od 1991.-1995.  

Zanimljiv je to prikaz: kenotaf znači prazan grob. Doista umjetnik je prikazao imena branitelja u praznom grobu. Grob krije njihova imena ali njih tu nema, oni su uskrsnuli.

Lijepa je to poruka o uskrsnuću, kojega nema bez žrtve i smrti. A kada se umire s ljubavlju za druge ljude i Boga, tada ta smrt rađa uskrsnućem.

Zbog tih naših branitelja mi zahvaljujemo Bogu za našu slobodu, mi se za njih molimo, a imena svjedoče tko su oni da ih ne zaboravimo.

Neka ovo naše misno slavlje uključi sve naše poginule i nestale hrvatske branitelje, koji su pali za Domovinu u bilo kojem ratu, ma gdje bili. Oni su naš ponos i naši junaci, vječna opomena i spomen na ljubav koja se očitovala u žrtvi vlastitog života za Domovinu.

Kada se danas u Ukrajini branitelji pozdravljaju kažu „Slava Ukrajini!“ Odgovor na to je: „Herojima slava!“ I mi bismo trebali reći: slava našim hrvatskim herojima, neka im je vječni mir i pokoj, zagrljaj Božji u vječnosti i nagrada za žrtvu života za Domovinu!

Neka je palim hrvatskim junacima slava i na zemlji, da ih ni jedan naraštaj našega naroda ne zaboravi, već se za njih moli i nadahnjuje na njihovoj velikodušnosti i žrtvi!

Gospodin neka čuva i blagoslovi svaku žrtvu i svaku prolivenu suzu, kap krvi i znoja, iz ljubavi za druge, za svoje bližnje!

Tu uključujemo i naše najmilije, osobito majke i očeve koji su se žrtvovali i žrtvuju se za svoju djecu, koju podižu uz ne male žrtve i odricanje. O kada bi naša domovina procvjetala djecom! To bi trebalo podupirati i naše društvo! Danas se kaže da je prioritet ove 2023. godine obnova u potresu stradale Banovine, no još više bi trebalo činiti da se obnovi naše hrvatsko društvo koje je doživjelo demografski slom, koje ne samo da se smanjuje nego nestaje. Tko će živjeti u tim obnovljenim kućama, tko će pohađati te obnovljene škole i liječiti se u bolnicama, ako ne bude ljudi?

Neka žrtva naših branitelja urodi novom sviješću kako je hitno spašavati ljude, kako se naše društvo treba posvetiti djeci i pomoći mladim obiteljima, da bi se obnovilo i da bi imalo svoju budućnost. Amen.

hgz-site-admin445. obljetnica junačke obrana utvrde Gvozdansko 13.1.1578. – 13.1.2023. i Homilija na sv.misi posvećenoj junaštvu branitelja

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)