U prigodi obilježavanja Dana Hrvatskog generalskog zbora, koji je svakog 7. studenoga, u petak 6. studenoga 2026. godine slavljena je u kapeli Vojnog ordinarijata na Ksaverskoj cesti misa zadušnica za preminule članove Hrvatskog generalskog zbora, za prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana, ratnog ministra Gojka Šuška i stožernog generala Janka Bobetka te za sve poginule i nestale branitelje iz Domovinskog rata.

Misu je slavio vojni ordinarij u Republici Hrvatskoj biskup mons. Jure Bogdan zajedno s generalnim vikarom mons. Ilijom Jakovljevićem. Molitve vjernika čitali su Mirjana Krešić i Krešimir Kašpar.

Jure Bogdan, Ilija Jakovljević, Mirjana Krešić, Krešimir Kašpar

Misi su uz brojne članove Hrvatskog generalskog zbora predvođene predsjednikom generalom Marinkom Krešićem nazočili i članovi obitelji preminulih članova HGZ-a. U nadahnutoj propovijedi vojnog ordinarija Jure Bogdana naslovljenoj „Memento mori“ nazočni su poslušali biskupova razmišljanja o tome što je zapravo naš sadašnji zemaljski život suočen s tajnom smrti te su poučeni kako duhovni oci, učitelji vjere i morala, trenutak prijelaza u vječnost, drže najvažnijim u ljudskome životu. Cijelu propovijed donosimo u nastavku.

“MEMENTO MORI” PROPOVIJED mons. JURE BOGDANA VOJNOG ORDINARIJA Fil 3, 17-4,1; Lk 16, 1-8;

1. Poštovani generali, poštovane obitelji preminulih hrvatskih generala, draga braćo i sestre, nakon  svetkovine svih svetih u kojoj častimo sve koji su postigli puninu zajedništva života s Bogom u vječnosti, na Dušni dan spominjemo se svih vjernih pokojnika, naše braće i sestara koji su iz ovozemaljske zbilje prešli u vječnost. U ovoj svetoj misi mi se posebice sjećamo i molimo za duše članova Hrvatskoga generalskog zbora. Molimo i za sve naše preminule. U našoj Domovini, cijeli mjesec studeni,  izgleda kao neka čvrsta veza, neki veliki i snažni most u kojemu se intenzivno povezuju zemaljsko i nebesko, vremenito i vječno, prolazno i neprolazno, vidljivo materijalno i nevidljivo duhovno, tjelesni i duhovni svijet. 

2. Pred tajnom smrti

Ništa u ljudskome životu nije sigurno kao smrt. Od ničega tako ne bježimo i zaziremo kao od smrti. A ona je tako sigurna za svakoga, bez iznimke! U našoj svakodnevici, o njoj ne želimo govoriti, razmišljati. Tu temu odgađamo za neko drugo vrijeme, prostor i okolnosti. Suvremena medicinska dostignuća, napredak znanosti, održavanje higijene ljudskog tijela i života odgađaju trenutak smrti. Ipak ona je neizbježna i sasvim je razumljivo da taj trenutak želimo što bezbolnijim, vedrijim. Željeli bi jednostavno zaspati i ne probuditi se više, ili bi željeli brzu i iznenadnu smrt bez velikih tegoba i patnji.

Duhovni oci, učitelji vjere i morala, trenutak prijelaza u vječnost, drže najvažnijim u ljudskome životu i nikako ne žele da on  čovjeka iznenadi. Žele umrijeti pomireni s Bogom i ljudima, obilježeni i osnaženi sakramentima, okruženi obiteljskom pažnjom, ljubavlju i molitvom. U tome smislu nastale su i održavaju se pobožnosti i razne molitve za „sretnu smrt”. Pa zar se i mi sami u tome ne prepoznajemo?! Biti do posljednjega trenutka okruženi pažnjom i ljubavlju najbližih, i kad dođe trenutak,  želimo umrijeti u vlastitoj postelji, s vjerom u vječni život  molitvom u srcu.

„Memento mori” – Sjeti se da si smrtan! Tako su se međusobno pozdravljali rimski generali pobjednici i to je prihvatila i stara kršćanska duhovnost. To je bio poziv na poniznost, na realnost života, na svijest o prolaznosti uspjeha, slave, životnih postignuća. „Memorare novissime!” (Sjeti se posljednjih stvari!) zapisao je u kamenu hrvatski pjesnik Petar Hektorović u svome ljetnikovcu Tvrdalj u Starome Gradu na otoku Hvaru. A u nekome samostanu ispod velikoga sata u klaustru samostana, ispod velikih kazaljki sati, minuta i sekundi stoji natpis „Omnia vulnerat, ultima necat” (svaka ranjava posljednja ubija). Svaka sekunda na kazaljki ljudskoga života skraćuje život a posljednja zaustavlja sat ljudskoga života.

Nitko od živih ljudi nema osobno iskustvo smrti i zato nam je ona velika zagonetka i pred njom čovjek osjeća strah i nemoć. Neumoljiva prolaznost, isčeznuće sa scene, iz života, grobna tama, prah i pepeo, povratak zemlji, nestanak. Stojeći pored umirućega, iskustvo njegove smrti, i sami doživljavamo nešto od vlastite sudbine. Iskustvo umiranja donekle imaju mnogi ali iskustvo same smrti živi ljudi jednostavno nemaju.

3. „Tvojim se vjernima život mijenja a ne oduzima”.

Naš molitveni spomen za duše naših pokojnih, prožet je biblijskim istinama vjere o vječnome životu. Vjerujemo da nas je Bog zamislio i stvorio, da smo ono što smo samo po njemu, te da on određuje našu životnu sudbinu, da on drži konce našega života u svojim rukama i u svojoj promisli. Bog me vidi kakav sam, pri svemu što jesam, mislim, osjećam, zna što je u meni, zna najskrovitije moje misli.

I ovaj trenutak, ova sveta misa u Vojnome ordinarijatu za članove Hrvatskog generalskog zbora, prožeti su osjećajima u kojima se obiteljska, rodbinska, kolegijalna i prijateljska sjećanja ujedinjuju u kršćanskoj vjeri i nadi. Ishodište naše kršćanske vjere i nade je Kristovo uskrsnuće (Lk 23,44-49.24, 1-6a).

U perspektivi vječnosti – vječnoga života, kao kršćanski vjernici, postavljamo pitanje, što je zapravo naš sadašnji zemaljski život? Što naša djela i ponašanje znače za vječnost? Ljudski život je u „Božjim očima”  svakodnevni ispit ljudske i kršćanske zrelosti. To je djelotvorno provjeravanje vjernosti i naučenog gradiva. Neizostavno će doći pred licem Gospodnjim i trenutak konačne provjere, suda i prosudbe.

Temeljno je pitanje za svakoga od nas, što svakodnevno radim, kako živim i što govorim, što učim, čime hranim svoj život, čime se bavim? Znadem li kamo idem? Naše riječi i djela vode li nas pozitivnome prolazu na ispitu zrelosti života, na konačnome sudu! Hoću li  položiti ispit zrelosti pred licem Gospodnjim? U svome djelovanju često sanjarimo, gubimo vrijeme… I često uočimo da je vrijeme za učenje minulo, prohujalo, a na kraju nam se ispostavlja račun za propušteno. Možda je moguće tu i tamo nešto nadoknaditi, još i danas, ali u bitnome se donosi konačni sud o životu i radu. Tu nam bolest pomaže u temeljnome životnom studiju, u učionici hoda prema vječnosti. Ona nas uči mnogočemu, ograničava nas u našim životnim nastojanjima i planovima. Stavlja brklje na naše životne putove i težnje. Potiče nas na postavljanje životnih pitanja i traženje ne lakih odgovora.

U vječnosti ćemo vidjeti i spoznati da sve dobro, lijepo, čestito, istinito što smo u životu iskusili i činili ima trajnu vrijednost i da je nepropadljivo. Upisano je u knjigu života, upisano je u Božje srce – Boga ljubavi koji nas očekuje, prima i prosuđuje. Vjera nas ne vara. Smrt je prijelaz iz staroga u novo, iz prolaznoga u neprolazno, iz vremenitoga u vječno.

Svi osjećamo da život brzo prolazi, nestaje. To je iskustvo Svetoga Pisma. Zar iskustvo psalmista nije i naše vlastito iskustvo, stanje našeg srca, uma i osjećaja?  “U meni srce je gorjelo, na samu pomisao buknuo bi oganj; Tad progovorih svojim jezikom: Objavi mi Jahve, moj svršetak i kolika je mjera mojih dana, da znam kako sam ništavan.  Evo, pedljem si mi dane izmjerio, život moj je kao ništa pred tobom: tek dašak je svaki čovjek. Poput sjene čovjek prolazi tek dašak je sve bogatstvo njegovo: zgrće, a ne zna tko će ga pokupiti. A sada čemu da se nadam, Gospode? Sva je nada moja u tebi!” (Ps 39, 4-8). 

Kad psalmist  tjeskobno govori “Srce mi udara silno, snaga me ostavlja, i svijetlost vida očinjega gasi se. Prijatelji i drugovi od rana mojih uzmakoše, i moji najbliži stoje daleko” (Ps 38, 9, 10-12), jasno nam je na što misli.  Čovjek je samo dašak, prolazi kao sjena i nestaje.  “A ja sam kao gluh i ništa ne čujem i, kao nijem, usta ne otvaram. Postadoh k’o čovjek koji ne čuje i koji u ustima nema odgovora” (Ps 38, 14-15).

Ovo je teško stanje čovjeka, rekli bismo bezizlazno. Međutim, on istodobno od Gospodina očekuje pomoć. “Čemu da se nadam, Gospode? Sva je nada moja u tebi!”

Dolazak pred lice Božje, prijelaz preko praga vječnosti s ove obale na drugu stranu, konačno “sudište Božje” nije kraj, propast, već samo prijelaz iz staroga u novo, iz života kroz smrt u život. Prolazno, smrtno ustupa mjesto besmrtnome, neprolaznom. Ljudski život je vježbalište za  susret s Gospodinom. Za takav početak, života djeteta Božjega, nikad nije kasno.  Znamo kamo nas taj put vodi. I znamo tko nas ondje očekuje. Na svijetu smo da bismo jednom bili u punome zajedništvu s Gospodinom. Domovina je naša na nebesima kaže Pavao u poslanici Filipljanima odakle iščekujemo Spasitelja Gospodina našega Isusa Krista…